18. svibnja ove godine navršava se 30 godina od mučkog ubojstva, pukovnika Hrvatskog vijeća obrane Josipa – Predraga Barbarića Pege.
18. svibnja, prije 30 godina na mostarskom Bulevaru prestalo je kucati srce jednog od najosebujnijih hrvatskih sinova koji su dali život za bolju budućnost i nove naraštaje svoga naroda. Toga dana preko „motorole“ je bio pozvan od svojih „prijatelja“ s druge strane Bulevara da dođe na pregovore radi prekida uzaludnog ratovanja dojučerašnjih saveznika. Naivno misleći kako i oni, s „druge strane“, imaju isto razmišljanje kao i on o nepotrebnom produbljivanju sukoba, odlučio se preći crtu razdvajanja. Mučki je ubijen od „prijatelja“ koji ga zovnuše na mirne razgovore. Ne samo kako su ga mučki ubili, nego su i njegovo bespomoćno tijelo fizički i verbalno ponižavali, stoji na Facebook stranici Pretežno vedro na kojoj je prije 5 godina podijeljen ovaj tekst.
Životni početak
Životna priča Predraga Barbarića (krsnog imena Josip) počinje prije pune 53 godine u Livnu, gdje su mu roditelji iz rodnog Širokog Brijega, preselili zbog egzistencijalnih razloga.
Po dolasku s obitelji u Mostar upisuje osnovnu školu, koju završava s odličnim uspjehom, nakon toga završava srednju građevinsku školu, također s odličnim uspjehom, te Građevinski fakultet Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Kao jedan od najboljih studenata , po dobivanju zvanja diplomirani inženjer građevine zapošljava se kao profesor u srednjoj građevinskoj školi, gdje je među đacima vrlo brzo stekao simpatije i titulu „najboljeg profesora“. Takva popularnost nije odgovarala tadašnjem rukovodstvu škole, koju je zbog nepremostivih razlika u razmišljanju vrlo brzo napustio.
Žedan upijanja novog znanja i željan unapređenja svog akademskog zvanja preuzima dužnost asistenta na Građevinskom fakultetu u Mostaru i kao prirodni nastavak karijere upisuje postdiplomski studij na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1992. godine stječe titulu magistra tehničkih znanosti.
Život boema i intelektualca
Pego je bio poznat i po svom društvenom angažmanu i neumornom zalaganju za mostarske izviđače, kao sportaš raznih sportskih društava, prije svega svoje vječne ljubavi prema boksu, pa tako i uspješnom oživljavanju boksačkog kluba Mostar.
Kao osoba nemirna duha, veselog raspoloženja, uvijek spremnog pomoći manjem i slabijem od sebe, Pego je organizirao svakodnevne skupove, u kojima je kao zabavljač, te izvrsni interpretator glazbenih sadržaja i sam sudjelovao, kako u svojoj piceriji „Horoskop“ tako i u drugim objektima u kojima se mogla slušati i izvoditi vesela, a ponekad i tužna glazba.
Takav način i brzina života troše mnogo energije, emocija, zdravlja, pa i financija koje je Pego nemilice rasipao sa svojim „društvom“, koje bi se razbijalo i bježalo od njega kada se trebalo trijezniti i sagledavati emotivne posljedice takvog načina života.
Zvuči možda paradoksalno, ali on, koji je imao na tisuće „drugova za druženje i veselje“, imao je samo jednog prijatelja, svoga Beru, prijatelja koji ga je pratio od osnovne preko srednje škole do fakulteta, s kojim je zajedno pohađao i postdiplomske studije, prijatelja koji nikada nije sudjelovao sa „društvom“ u „feštama i druženjima“, ali je uvijek bio s njim iduće jutro kada se trebalo pogledati u ogledalo, podignuti glavu, reći koju tihu riječ i nastaviti uzdignute glave dalje, prijatelja koji je bio uz njega kada mu je bilo najteže, koji nije, za razliku od drugog „društva“ tražio od njega ustupke i privilegije, prijatelj koji je bio uz njega 24. prosinca 1991.g. kada se išao prijaviti u Zbor narodne garde u Metkoviću, prijatelj koji ga je 20.svibnja 1993.g. išao prepoznavati na posmrtnoj postelji u mostarskoj mrtvačnici, držao ga za ruku i rekao mu posljednje zbogom, prijatelj koji ga redovito posjećuje na njegovom vječnom počivalištu u mostarskom groblju Masline. To je njegov dobri duh Bero, jedan i jedini iskreni prijatelj.
Ratni put
Pego je na vrijeme uvidio kakvi su planovi velikosrpske politike iz Beograda i takozvane JNA. Prepoznao je opasnost uništenja i nestanka svog hrvatskog naroda, te se početkom agresije JNA na republiku Hrvatsku, uključio u pripreme za organiziranje otpora i obrane hrvatskih prostora kako u RH tako i na prostoru Hercegovine.
24.12.1991. godine u Metkoviću se prijavljuje u Zbor narodne garde RH, gdje se ne zadržava dugo, zbog brzine nadolazećih događaja, koji su se odvijali filmskom brzinom. Napadom JNA na Mostar, u travnju 1992.g., sudjeluje u organiziranju i opremanju postrojbi HVO-a, a također omogućava i formiranje tzv. „samostalnog mostarskog bataljuna“ (pretače kasnijeg 4. korpusa ABiH), koji je okupljao mostarske Muslimane. Kasnijim ulaskom velikog broja bivših pripadnika JNA „bataljun“ prerasta u 4. Korpus i okreće leđa dojučerašnjim saveznicima. Ti isti pripadnici „bataljuna“ su 18. svibnja 1993.g. mučki ubili svog dojučerašnjeg suborca Josipa Predraga Barbarića.
Josip Predrag Barbarić je u trenutku pogibije bio zamjenik ministra komunikacija i veza u Vladi HVO-a Mostar.
Ministar, nemirnoga duha, nije si mogao dopustiti mirno sjediti u svome uredu. Svakodnevno je s oružjem u ruci “odrađivao” noćne smjene na prvoj crti bojišnice na mostarskom Bulevaru, gdje su ga tog kobnoga dana 18. svibnja 1993. godine, putem „motorole“ pozvali njegovi „prijatelji iz bataljuna“ na dogovor o prestanku nepotrebnog razaranja i ubijanja. Prešavši crtu bojišnice u njega su ispalili smrtonosne rafale, zaustavivši životni put jednog izuzetnog čovjeka koji je u svim segmentima svoga društvenog djelovanja dosezao vrhunce, svega deset dana prije uplovljavanja u bračnu luku.
Posthumno promaknuće i odlikovanje
Pokojni Josip Predrag Barbarić posthumno je promoviran u čin pukovnika Hrvatskog vijeća obrane a Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman ga je 3. prosinca 1996.g. odlikovao Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
U njegovom Mostaru niti jedan trg, ulica, škola, ustanova, sportsko društvo ili izviđačka organizacija, ne nosi njegovo ime, iako bi to bilo najmanje priznanje čovjeku koji ga je svojim zalaganjem, znanjem, životnim opredjeljenjem, na kraju i vlastitom žrtvom zaslužio.
Vrisak.info
