Nijemac Michael Libal dvije godine nakon rata zapisao je: “Da nije bilo otpora hrvatskih snaga, Srbi bi vjerojatno uspjeli uništiti Muslimane kao glavnu kulturnu i političku zajednicu u Bosni i Hercegovini”. Ustvrdio je to, dakle, diplomat koji nije volio ni Tuđmana, a ni Hrvate.
Piše: Jozo Pavković: Večernji list
Protekloga tjedna, kada je HVO slavio 30 godina od utemeljenja, slične izjave davali su i brojni povjesničari i znanstvenici. Nasuprot njih, bošnjački političari sve hrvatske ratne zasluge pokušavaju relativizirati i kriminalizirati. Iskrivljivanje povijesti u funkciji je kreiranja budućnosti, odnosno ustroja države bez hrvatske konstitutivnosti. Zbog toga je vrlo važno svakodnevno osvjetljavati ulogu Hrvata u obrani BiH s obiju strana granice.
Podsjetnik o ratnom putu HVO-a zapravo je priča kako je Bosna i Hercegovina obranjena i hrvatskom krvlju. Upravo to je u Mostaru istaknuo i predsjednik RH Zoran Milanović prilikom uručivanja odlikovanja zbornim područjima Mostar, Tomislavgrad, Vitez i Orašje te posthumno zapovjedniku 111. XP brigade iz Žepča Ivi Lozančiću.
Stvaranje vlastite vojske nametnulo se kao imperativ prije nego što se hrvatski narod plebiscitarnom potporom na referendumu 1992. godine izjasnio za samostalnu i neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Jer prije toga goloruki su morali zaustavljati neprijateljske tenkove. Već tada vidjelo se kako nemaju izbora – ili će se samoorganizirati ili će im sva mjesta biti spaljena kao Ravno.
U početku su osnivali općinske krizne stožere te vodove, satnije i bojne. Nakon prvih većih napada srpskih snaga na istočnu Hercegovinu, Kupres, i Bosansku Posavinu bilo je jasno da se bez potpunog uvezivanja neće moći organizirano braniti. Zato je 8. travnja 1992. godine službeno utemeljeno Hrvatsko vijeće obrane kao legalna i legitimna oružana sila hrvatskog naroda u BiH sukladno tada važećem zakonskom okviru Bosne i Hercegovine. Koji je svakom narodu omogućavao samoorganiziranje ako ga središnja vlast nije u stanju zaštititi. Iz istih razloga još prije toga utemeljena je i Herceg Bosna.
Glavni stožer općinske je postrojbe HVO-a uvezao u četiri operativne zone: Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Središnja Bosna i Posavina. One kasnije postaju zborna područja, a onda kao četiri zdruga: Mostar, Tomislavgrad, Vitez i Orašje.
Nakon toga, ’93. i ’94. formiraju se četiri gardijske brigade kao udarne manevarske postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, a dotadašnje općinske brigade preustrojem se prevode u domobranske pukovnije i bojne. Tako ustrojeni nizali su vojne uspjehe: oslobađali su vojarne JNA u Čapljini, Mostar, dolinu Neretve… Izveli su briljantne vojne operacije “Cincar”, “Zima ’94.”, “Skok 1” i “Skok 2”, “Ljeto ’95.”, “Maestral”, “Južni potez”. One su otvorile put za Oluju, odnosno oslobađanje Hrvatske, deblokadu Bihaća te, na koncu, i potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.
HVO je na kraju rata imao više od 50 tisuća vojnika. Poginuo je svaki deseti. Tamo gdje u ratu nije bilo organiziranog otpora kroz HVO, danas Hrvata gotovo i nema. Unatoč svemu, nad njima su počinjeni stravični zločini, poput onih u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Trusini, Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Bugojnu, Vidovicama, Briševu i mnogim drugim mjestima diljem BiH. Bošnjaci i Srbi njih ne spominju. Ističu samo one kojima optužuju Hrvatsku vojsku. Osobito je neobjašnjivo što to na brutalan način čine Bošnjaci. Zaboravili su kako je Hrvatska primala njihove izbjeglice i slala vojnu, humanitarnu i svaku drugu pomoć te kako su s Hrvatima u BiH sudjelovali u brojnim zajedničkim operacijama. Jednako kao i danas u miru.
HVO je kao vojna komponenta nakon rata zajedno s Armijom BiH djelovao kroz Vojsku Federacije, potom kroz Oružane snage BiH. Vojno nasljeđe Hrvatskog vijeća obrane baštini 1. pješačka (gardijska) pukovnija OS BiH koja čuva i vojnu povijest ne samo Hrvatskog vijeća obrane već i hrvatskog naroda.
Nažalost, rat dviju srpskih žrtava nastavio se u miru, samo nekim drugim sredstvima. Vjerojatno će se iscrpljivati do istrebljenja. Nisu naučili lekciju. Kao u ratu, kada su vodili međusobne krvave ratove, tako su se u miru “uhvatili za vratove”. Pobjedom doživljavaju svaki poraz svog susjeda. Stvoreno je ozračje beznađa, napetosti, mržnje… Zemlju i zbog toga sve više napuštaju svi oni koji imaju gdje otići. Osobito mladi. Za nekoliko godina u državi staraca bit će nevažno tko ju je oslobodio.
Možda će opet neki Nijemac poput Michaela Libala zapisati: “Da nije bilo hrvatsko-bošnjačkog političkog sukoba u miru, vjerojatno bi BiH bila europska zemlja”. Ovako, posvađani, svi zajedno postaju iseljenici. Izgrađuju tuđe europske zemlje, a svoju su ostavili za neke druge balkanske ratove.
Vrisak.info
