Srpski političari i mediji opet su aktualizirali priču kako Hrvatska vojska ne bi uspjela u Oluji poraziti “RSK” bez američke pomoći. Njihov predsjednik Aleksandar Vučić u zapaljivom govoru proteklog vikenda takvu “istinu” ilustrirao je “tvrdnjom” kako je bilo lako prije 29 godina pobijediti kada idete na “srpske civile” tenkovima koje predvodi američki veleposlanik (Peter Galbraith).
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
Stvaranje narativa o presudnoj američkoj ulozi u Oluji u funkciji je srpskog omalovažavanja pobjede Hrvatske vojske. No ovaj stereotip živi i u dijelu hrvatske javnosti. Što je istina?
Četvorica su američkih generala 11 mjeseci prije Oluje po NATO-ovim standardima educirala tridesetak časnika HV-a u Zagrebu. Obuka nije imala nikakve izravne veze s planiranjem i provedbom Oluje. Uoči vojne akcije Amerikanci su ustupili svoje četiri letjelice koje su iz zraka snimale vojne položaje “VRS-a”. Taj broj su poslije povećali. I uglavnom je to bila vojna pomoć.
Američki diplomati su se pak zauzimali za mirno rješenje srpske agresije u RH. U tom su smislu bili na čelu država Kontaktne skupine koja je izradila Plan Z-4. On je Srpskoj Krajini dao “državu u državi”, koja se čak mogla pripojiti Srbiji. Srbi su ga odbili jer se Beograd bojao da je to zamka. Odnosno da bi se po istom receptu Kosovo moglo odcijepiti i pripojiti Albaniji. Time su čelnici krajiških Srba i Milošević napravili ustupak Hrvatskoj. RH se u očima svjetskih diplomata pokazala kooperativnom iako je više od Srba bila protiv Z-4.
Hrvatsko-američko partnerstvo jačalo je prijateljstvo američkog i hrvatskog ministra obrane Williama Perryja i Gojka Šuška. U takvim odnosima lakše ga je uvjerio kako nakon pada Srebrenice i prijetnje da se to isto dogodi i bihaćkoj enklavi Hrvatska mora krenuti u oslobodilačku akciju. Od Amerike je hrvatski državni vrh jedino očekivao da “zažmiri” i da se suštinski ne protivi akciji. Zato je ona izvedena munjevito, za vikend, dok su strani diplomati bili na odmoru.
Bez obzira i na neka neslaganja, hrvatsko-američka suradnja u ratu je bila konstruktivna, prijateljska. Njihov vojni ataše išao je čak u obilazak ratišta. Upravo zbog njegova boravka u zaleđu Knina na Dinarskom gorju (područje BiH) jedan malo poznati događaj mogao je utjecati na daljnji tijek rata. Tjedan dana prije Oluje američki ataše Richard Herrick, ministri obrane Hrvatske i Herceg Bosne Gojko Šušak i Vlado Šoljić, zapovjednik hrvatskih snaga Ante Gotovina, prvi ljudi HIS-a Miroslav Tuđman i Ivica Primorac, zapovjednik 22. diverzantskog odreda Ivan Andabak i brigadir Rojs odlučili su obići položaje na planini Kujači, za koju im je jedan zapovjednik rekao da je tog dana oslobođena. Kad su došli, uvidjeli su da su na “ničijoj zemlji”, zapravo na teritoriju koji još kontroliraju Srbi. Svuda okolo bila je srpska vojska koja ih nije uočila, odnosno prepoznala. Kada su shvatili da su ušli na neprijateljski teren, pobjegli su i samo pukom srećom izbjegli zarobljavanje ili likvidaciju. Da jesu, sigurno bi Oluja bila dovedena u pitanje jer bi srpski vojnici na teritoriju BiH imali u rukama američkog atašea, dvojicu hrvatskih ministara obrane i ključne vojne zapovjednike HV-a i HVO-a.
Oluja je osmišljena isključivo kao “made in Hrvatska”. Izvedena je u teškim okolnostima embarga na naoružavanje. Američki diplomat nije, kao što Vučić tvrdi, u Oluji bio na tenku s HV-om, već na traktoru sa srpskim izbjeglicama. Suosjećao je s njima iako su mu prije toga njegovi vođe odbili Plan Z-4. Srećom.
Da su ga prihvatili, u RH bi imali “RSK”, moćniju državu nego što je Republika Srpska u BiH. I danas se ne bi raspravljalo je li Galbraith u Oluji u Knin ulazio na tenku ili iz njega izlazio traktorom.
Vrisak.info
Što u stozernjaku pise. Ne treba vam vjerovati.