Iskreno suosjećam sa svakom osobom na ovom svijetu koja je susrela ovaj virus oči u oči.
Zahvaljujem svakoj osobi koja se na bilo koji način isto tako bori protiv ovog nevidljivog prijatelja.
Ja osobno ne poznajem nikoga tko se susreo sa ovim našim virusom, zahvalna sam Bogu što me to zaobišlo, jer što mi drugo preostaje nego sa puninom svoga srca zahvaliti.
No, ja ne osjećam potrebu pisati o ovoj situaciji na način da nekoga opterećujem sa informacijama i tako još više guram zabrinutost na pladanj. Mislim da nam je toga svima dosta.
Ja sam, baš naprotiv, baš u ovom čudnom vremenu, otkrila mnogo novih stvari. Mnogo stvari koje prije nisam ni doživljavala.
Prvenstveno, otkrila sam koliko mi znači predavanje profesora uživo, a ne preko web kamere.
Otkrila sam kako je lijepo ponekad isključiti se iz svijeta vijesti, koje mi većinom ne čine ništa dobro, i utonuti u onaj svoj unutrašnji svijet, svijet mašte.
Oduvijek sam znala kako mi nonšalantno zagađujemo vlastiti zrak i vodu, ali tek sam sada shvatila koliko je zagađujemo, u kojoj mjeri, u strašnoj mjeri. Mi ljudi toliko zagađujemo okoliš da je priroda tek uspjela prodisati kada su nas strpali u naše domove, mi se opet žalimo, priroda se ne žali. Pa nek’ joj bude barem na kratko, neka i ona dobije svojih pet minuta, dok nas još nisu u potpunosti pustili vani, pa da nastavimo sa svojim dnevnim ritualima bacanja smeća gdje mu nije mjesto. Bolje izgubit selo, nego običaj.
No nastavimo li i poslije ovoga sa svojim ritualima, izgubit ćemo i selo, i običaj, i babu Šimu, i tele koje ćemo zaklat, i duvan koji nam je svetinja.
Također, oduvijek sam znala kako mi ljudi imamo potrebu biti najpametniji na svijetu. No, sada je to postalo pomalo i smiješno. Činjenica da ljudi imaju toliku zagorčenost u sebi da se moraju baviti raznim teorijama zavjere me zaprepastila. Nisam znala da je ljudski mozak sposoban toliko razmišljati o trenutno nebitnim stvarima.
Smiješno. U svijetu ljudi umiru, a mi, što mi na to sve? Kinezi namjerno pustili virus, Trump ovo – ono, 5G, i tako u nedogled. Sve i da je nešto od toga istina, sigurna sam da to neće dokazati neki čovjek koji ne zna ni da limenka od popijene pive ne ide u šumu, nego u koš za smeće. Odakle nam ovaj virus će dokazati znanstvenici, i pustite njih da rade svoj posao.
Uvijek mi iznova bude žao kada dođem do spoznaje gdje živim. Ne da mi je krivo što sam stanovnik Bosne i Hercegovine, nego mi je krivo što ista ta Bosna i Hercegovina ima sve. Sve na svijetu što predstavlja bogatstvo. Ima sve, ali nema ništa. Jer smo eto takvi. Jer o našem narodu pričamo kao da su to neki tamo ljudi, dok smo zapravo to mi. Ja sam narod. Ti si narod. Mi smo narod.
Znamo za onu popularnu ”Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.” Pa stvarno, budi.
Ne može Hercegovina imat samo direktore, mora imat i radnike. Jer direktor bez radnika ne može ništa postići. Problem nas kao naroda je što nismo svjesni svog potencijala.
Želiš bit znanstvenik koji će otkrit uzrok ovog virusa? Pa budi, al ne sklapaj teorije zavjere, jer to su osobnosti čovjeka koji ne razmišlja svojom glavom, već samo vjeruje svakom komentaru kojeg pročita na internetu, točnije to su osobnosti glupog čovjeka.
Nemoj bit glup.
Otkrij za što si stvoren, i budi to. Jer možeš.
Tko ti je god rekao da ne možeš bio je zavidan na tvojoj želji.
Ova karantena mi je otkrila mnogo toga, ali jedna stvar koja mi je jako bitna i koje toliko fali ljudima da čuju je upravo ta da sve što sanjaš možeš i ostvariti.
Jer ponekad imam osjećaj da smo mi ovdje iz BiH zakinuti za svoje snove, ali zapravo nitko nam ih ne oduzima. Zapravo je na nama.
Prestani čitati gluposti po internetu, počni čitati ono što te istinski zanima, usavrši se, zahvali Bogu i budi. Jer zapravo nije teško biti sretan, samo su nas slagali da je.
Ana Mikulić/Vrisak.info
