Rat je nešto neljudsko, iako to provode ljudi. Pravo lice zla, ništa drugo. Pa ipak, u svemu tomu možeš ostati uzdignute glave ili pokošen kao rafalom na bojišnici.
Ilija Ile Vrljić, general bojnik u mirovini, od samoga početka zaigrao je na kartu obiteljskoga i zavičajnoga naslijeđa. Teško su ih izranjavali jugokomunisti, a oni ostali vjerni Bogu i domovini. Vidi se to najjasnije u odgovoru na približavanje rata. Nema se znanja, nema se iskustva, nema se oružja, ali se ima vatre u srcu koja pokreće mozak na odlučujuće poteze. A oni su bili snaći se i uspjeti u takvim okolnostima.
Ovo je jedan, rekao bih najvažniji, vid kako bi se moglo čitati i iščitavati ovo Vrljićevo djelo pred nama. Svjestan je da je jedan među tisućama koji su se odazvali zovu domovine i ne pokušava svoju istinu prikazati sveopćom istinom. Zapravo, on ovom knjigom zove druge da i oni ispišu svoju istinu, tako da se na kraju mogne sastaviti što bolji mozaik prošlih teških i sudbonosnih, ali slavnih, vremena.
Razdoblje obuhvaćeno knjigom ide od 1991. do 1995., ne računajući prva dva poglavlja koja ukratko govore o cimskom kraju i Vrljićevoj obitelji te o društveno-političkim i gospodarskim prilikama u Cimu, Mostaru i Hercegovini prije i poslije prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990. Lagano ćemo primijetiti da je Vrljićeva polazišna točka u svim ovim zbivanjima 3. cimska bojna i njegovo imenovanje njezinim zapovjednikom. Branila je ta bojna najprije Cim i Mostar od tzv. rezervista JNA, potom sudjelovala u Lipanjskim zorama ili u oslobađanju doline Neretve i grada Mostara, časno prošla kroz bitke u Podveležju u lipnju i srpnju 1992. Došlo je onda i do preustroja HVO-a i Vrljićeve nove uloge u 2. brigadi. Cimska 3. bojna, unatoč gubitcima, ustraje na svom slavnom ratnom putu. Sudjeluje naravno i u operacijama koje vode i koje su dovele do pobjedničke Oluje. Onda staje rat, ali problemi ne staju, kaže se u naslovu posljednjega XI. poglavlja. Trebalo je, naime, izdržati pritiske Haškoga suda i onih koji nakon rata počinju odmazdu protiv branitelja.
Pisac, dakle, sudjeluje u svemu onome o čemu piše. Stoga ovakav način uobličavanja knjige nazivamo memoarističkim. Pisac u stilu kaleidoskopa slaže slike pred nama koje nam se mogu svidjeti ili ne, ali on ih je tako doživio. Povjesničari će mu zacijelo biti zahvalni, jer se iz svega ovoga može mnogo toga izvući za povijesnu raščlambu.
Ono što daje težinu štivu pred nama jest potkrjepa dokumentima napisanoga, moglo bi se reći, potkrjepa svake iznesene teze. Tu su najprije dokumenti nastali na temelju vojnoga djelovanja, slijede ih medijski napisi te fotografije koje sve to skladno zaokružuju u cjelinu. Vrljić ne izmišlja, sve je provjerljivo, a hoće li se svatko složiti kako je on to postavio u knjizi neka je druga priča.
Za prosječnoga čitatelja je važno i da se sve, uglavnom, može čitati kao neko napeto štivo. Osim onoga što smo naveli, saznajemo i kakvi su bili odnosi s drugom napadnutom stranom, Muslimanima ili Bošnjacima, kako je započeo rat s njima u Mostaru, kako su zapravo tekle sve te spomenute vojne akcije, kakve je lakše ili teže odluke trebalo donositi u kratkom vremenu te koje je bilo njihovo značenje za budućnost… Ma sudjelujemo s Vrljićem i drugim bojovnicima u oslobađanju hrvatskih zemalja, ali i u čupanju iz opkoljenja kada ne znaš hoće li te sunce više grijati… Zaista zanatski dobro vođen prikaz događanja. Istina, stručnjaci bi voljeli, a i oni koji se spominju unutra, da je napravljeno i kazalo imena, kazalo mjesta…, što se zapravo uvijek može učiniti.
Predmnijevam da će ovo Vrljićevo djelo izazvati zanimanje zbog različitih razloga. Nije nikada pisao knjige, život ga je vodio nekim drugim stazama, ali je dobro da je ovo sada učinio. Ta već je i bilo krajnje vrijeme. Sudjelovao je u slavnim i teškim danima, zbog čega o njima ne bi i glasno progovorio?!
Miljenko Stojić
Vrisak.info
