Nekada smo mogli, sada više ne možemo. Nekada je bilo dobro, sada je nekom još bolje, a nekom još gore. Netko plače jer ne može vidit mater koju nije vidio već više od dva mjeseca, a netko se smije jer eto Hrvati u Bosni i Hercegovini su smješni sami po sebi, pa hajdemo još malo ih zafrkavat… da nekažem drugačije.
Ja sam u BiH rođena, rasla, odgajana… baba mi mazala maslo na domaći kruh, i još ga pospe šećerom i pričala priče od vilama i ratu. U svakom selu je postojao jedan čovjek, već odavno pokojni, koji je u jednom od ratova vidio vilu kako se češlja, ili vilu kako konjevima plete pletenice. I to pletenice koje niti jedna ljudska ruka nije mogla otplesti. I svaka ta vila je bila prelijepa, ali deformirana, ili joj je bila jedna noga od gazele, ili joj je ruka bila drvena, a druga gvožđena…
Uglavnom, lice i kosa su bili oličje savršenstva.
I bajke su se uvijek pričale, legende prepričavale, basne oponašale. Očiju i usta širom otvorenih sam slušala priče o letećim objektima baš iznad naše kuće, nitko ih nije vidio osim mog pokojnog pradede, a prababa je vidjela samo sjaj već kad su otišli. I od svakog djeteta u selu, prababa i pradedo su vidjeli nešto slično. Ovisno o tome u koje doba noći su vidjeli.
Pričalo se, kasnije, i o ratu. Bez izmišljanja, bez smjeha.
A i ja sam vidjela da rat nije smješan, jer mama je plakala zbog tate i brata, tata se vraćao kući rijetko, a neki se nisu vraćali nikako. Nije mi bilo smješno pored svoje kuće spavati u tuđem podrumu sa još dvadeset ljudi iz sela. Nije bilo smješno ni gledati babu kako drži krunicu u ruci, dok svako malo pogledava na vrata podruma nadajuć se ili strahujući, ne znam. Volim vjerovati da se nadala.
I tada mi je znala, dok bi mi mama prstima češljala kosu, pričati razne priče, glasno se nasmijati da te prođu najjači trnci, iako je smjehom prekrivala strahove i glasove.
Kad bi tata došao kući na par sati, ne dana, to bi bilo najsavršenije tužnih nekoliko sati. Nosio bi ljubav, osmijeh, snagu, život i čizme za tri broja veće. Tada sam zavoljela tugu, jer plačući smo grlile tatu, ali tata je bio tu. Mojoj rodici tata više nikad nije došao.
I kroz život, sa suzama u očima i osmjehom na licu, pričalo se o tim trenucima u našim ljudskim, malenim životima. Baka je i dalje držala krunicu u ruci i molila da se nikad više ne ponovi.
A ja sam odrasla.
I pričam svojoj djeci priče, o ljubavi i sreći, o patuljcima i žabama… pričam i o dobrim i lošim ljudima koji se nalaze po cijelom svijetu. Većinom smišljam priče iz glave, ne volim one već pripremljene sa nemoguće sretnim krajem.
Pripremam ih na život.
Pričam im od dječacima koji su dobri i loši, o njihovim osjećajima i osjećajima onih koji su povrijeđeni. Pričam o osjećajima onih koji povrijeđuju druge, o lažima i posljedicama, o ljubavi i blagoslovu, o mudrosti i dobroti, o podjeli i zajedništvu. I o gladnima i žednima, o bogatima i oholima, o bogatima i darežljivima, o siromašnima velikog srca, o siromašnima koji su sebe zbog loših stvari doveli do siromaštva, o lopovima i humanitarcima…
Pričam im o životu i svijetu u kojem žive.
Gledam ih jučer, bezbrižno se igraju, slagaju kocke i razgovaraju. Maleni su, tek su nekoliko godina na ovoj planeti, i bojim se pomisliti šta ih tek čeka. I razgovaraju oni o moru, o kupanju, o sladoledu, jedva čekaju. I pitaju mene kada ćemo na more.
A more nam je, da se ne lažemo, nekih dvadesetak minuta od kuće. Imamo tu životnu sreću da živimo blizu granice, tik do nje, i da nam treba još nekih 17 minuta do prve plaže. A imamo i dvojno državljanstvo. Živimo u Bosni i Hercegovini, a imamo hrvatske putovnice. Imamo bh osobne iskaznice, ali ih imamo i hrvatske. Imamo sve, ali nemamo pravo preći granicu. Odnosno, imamo pravo preći granicu, ali se nemamo pravo vratiti kući. Odnosno, imamo se pravo vratiti kući, ali moramo platiti kaznu.
„Možda i odemo ove godine“ govorim im, a ne znam ni sama je li to smješno ili tužno. Gledaju me zbunjenim pogledom, jer sam im neki dan na isto pitanje odgovorila da ćemo ići čim prođe korona.
A kod nas je korona novi zakon i pravila, kršenje svih prava i potreba, zabrane slobode… korona kod nas ne prolazi. Jer, i tetka iz Njemačke je trebala doći kad završi korona, ali ne može jer nema pasoš, nego putovnicu. Trebao je doći i susjed na sahranu majke, ali ne može, radi u Njemačkoj, pa je gledao sahranu putem video poziva.
A šta će tek oni pričati svojoj djeci?
Pričat će im kako maline nisu bile šumsko voće, nego otrovno, i kako su jedno vrijeme ljudi umirali od iste bolesti. Pričat će im priče o ventilatorima, a ne o vjetrenjačama. O vanzemaljcima koji su vodili državu, o predstavnicima naoroda koje nitko nije volio, a ipak ih je birao, o ogromnom broju nezaposlenih ljudi, o ogromnom broju ljudi koji su u vrijeme neke pandemije izgubili posao, majku, ili su u svoj obiteljski grob pokopali tuđu.
Možda će pričati, a djeca će sa nevjericom slušati, o nekima koji su slali novac za pomoć, a taj novac nitko nije vidio osim babe i dede nekog aktuelnog političara. I u svakom selu će biti priča o ljudima koji su izgledali normalno, ali su imali deformirano srce, koji su jednom zdravom rukom obećavali bolje sutra, a drugom su već danas krali i zavlačili je u već opustošene džepove svoga naroda. O ljudima koji su u odjelima pleli laži koje ni jedna ljudska ruka nije mogla otplesti.
Pričat će im kako su imali sve potrebne dokumente, a nisu mogli slobodno ulaziti u svoju državu. Pričat će o nekima koji su dolazili iz dalekih zemalja bez dokumenata, i mogli su ući u našu državu…
I šta još sve ne.
Korona će postati priča za djecu, ako je uopće budu smjeli pričati!
Pismo majke/Vrisak.info
