Ljutio se posljednje dvije godine predsjednik Uprave Podravke Marin Pucar što Večernji list u BiH objavljuje najave o gradnji tvornice rajčica u Hercegovini prije nego što se postavi kamen temeljac. Želio je biti siguran da su sve pripreme kvalitetno obavljene, a tek onda o tome obavijestiti javnost.
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
Izbjegavao sam susrete s njim na raznim konferencijama kako se ne bih pravdao kako je preuranjena vijest pisana u želji unošenja barem malo svjetla u svakodnevno beznađe. I kako me opet pred društvom ne bi dočekao dobrodošlicom: “Evo Joze koji nam je već davno otvorio tvornicu u Mostaru”.
Prije desetak dana stigla je najava – postavlja se kamen temeljac za tvornicu za preradu rajčica i drugog povrća. “Ne najavljujte”, rekao sam svojim urednicima. S Pucarom se nikad ne zna. Tek kada se on iznad temeljca osmjehnuo, rekao sam večernjakovcima: “Valjda je sada sigurno, pišite!”
Vijest je u cijeloj BiH primljena s velikim oduševljenjem. Jer Podravka vodi računa o prisutnosti i pomaganju svim dijelovima te države. Zato je jednako cijene i u Banjoj Luci, Sarajevu, kao i u Mostaru.
Njezina tradicija i poslovni pristup brišu sve nacionalne granice. Poslovne odnose proširila je i na prijateljstvo među županijama. Koprivničko-križevačka i Hercegovačko-neretvanska već dva desetljeća održavaju tradicionalne večeri prijateljstva.
Zbog opreza, u svojoj prošlotjednoj kolumni nisam komentirao što tvornica znači za Hrvate jer su Andrej Plenković i Dragan Čović tek označili početak gradnje. Bojao sam se da nije preuranjeno. Tek sada, kada se beton malo učvrstio oko temeljca, priznajem: Pucar se s pravom bojao obećanja “bez pokrića”.
Puno se toga najavljivalo iz Hrvatske prijašnjih godina, a nikada u BiH realiziralo. Tek posljednjih godina premijer RH i njegovi suradnici konkretiziraju obećanja, čak i bivših vlada. Podravka je odličan partner jer je u BiH zbog goleme tradicije i neprekidne prisutnosti na tržištu ove zemlje mnogi smatraju “domaćom”.
Tvornica nedaleko od Mostara mora biti zaokret politike prema Hrvatima u BiH. Povezanost jednog naroda s dviju strana granice u budućnosti, umjesto isključivo financijske pomoći, dominantno treba učvršćivati gospodarskim projektima u kojima će jednak interes imati i ulagači i proizvođači. Poput tvornice rajčica. To je najučinkovitiji vid skrbi o sunarodnjacima. Sve financijske pomoći kratkog su daha, a izazivaju prijepore i onih koji ih daju i onih koji misle da ih trebaju dobiti. A pitanje je i kako se troše.
Najčvršće su interesne veze. Osobito one gdje, zapošljavajući Hrvate u BiH, zarađujete i istodobno zaustavljate njihovo iseljavanje. U ovaj projekt okupljeni su hercegovački branitelji iz zadruga i poljoprivrednici. O ozbiljnosti tvornice koja će se graditi na Mostarskom blatu govori činjenica da se s uzgojem rajčica započelo i prije otvaranja. Već je posađeno više od milijun stabljika. Iduće godine proizvest će se 10.000 tona koje će Podravka izvoziti u 60 zemalja svijeta. Korist od hrvatske tvornice imat će i država BiH. Dosad je trošila stotine milijuna eura na uvoz voća i povrća. Podravka će kroz svoju infrastrukturu i moderne tehnologije preko svojih službi pomoći proizvođačima povećati kvalitetu i konkurentnost proizvodnje. Osiguranjem otkupa s Mostarskog blata, Popova i Ljubuškog polja i investiranjem u nove tehnologije i postrojenja stvorit će se uvjeti za nova radna mjesta i angažiranje brojnih hercegovačkih kooperanata. Dodatni poticaj domaćim proizvođačima jest i najava iz Podravke da sirovine više ne planiraju uvoziti iz inozemstva, nego s domaćih polja.
Uz Podravinu, Slavoniju, Dalmaciju, Istru…, sada se pridružuje i Hercegovina. Sutra Bosna. Valjda se na ovu najavu Pucar neće ljutiti. Osobito što je zaštitni znak njegove tvrtke Zlata Bartl, koja je izumila Vegetu. Kemičarka iz Bosne, Teta Vegeta, kako su je zvali, rođena je u Docu kod Travnika. U istom onom malom prigradskom mjestu gdje i nobelovac, književnik Ivo Andrić, i mnogi drugi poznati, poput brončanog Ćire Blaževića. Oni su iza sebe ostavili velika životna djela. I za njih dobili svjetska priznanja.
Marin Pucar, poput Zlate Bartl, može postati “svjetski kemičar” ako zaživi formula da se umjesto financijske pomoći iz Hrvatske otvaranjem radnih mjesta u BiH riješi enigma o(p)stanka tamošnjih Hrvata. Tvornica u Mostaru, kao politička Vegeta, može biti fini začin boljih odnosa između naroda i država. Ako Pucar za to već ne dobije Nobela, ozbiljno konkurira za Večernjakov pečat. Pogotovo ako proizvodnja oživi prostrana, zapuštena i pusta hercegovačka polja i na njima, umjesto korova, budu rasle rajčice i drugo povrće. Optimizam za uspjeh ove poslovne i prijateljske suradnje temelji se ponajviše na tome što se gradi “sa srcem”.
Vrisak.info
