Hrvati u BiH nisu ni manjina niti etnička zajednica nego konstituitivni narod, a ta je povijesna i geopolitička činjenica povrh Daytonskog sporazuma i svih državotvornih interpretacija domaće ili strane proizvodnje.
Isto tako ne postoji nikakav „temeljni narod“ BiH jer bi, na primjer, tome u prilog govorio broj njegovih pripadnika. Ponajmanje su to Bošnjaci koji su promjenom vjere prije pet stotina godina i uz pomoć druga Tite, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postali drugi narod, najprije Muslimani pa onda Bošnjaci?!
Islam se Bosnom širio bogumilstvom, kršćanskom herezom, a ne toliko pravoslavljem i katoličanstvom. Poteškoća s bošnjaštvom je u tome što je ono samo privremeni i to lažni nositelj bosanske državotvornosti. Zapravo se bošnjaštvo utače u islamski svijet bez država i državnih granica.
Tko su istinski predstavnici hrvatskoga naroda u BiH?
Srbi u Bosni se utiču svojoj naciji i nacionalnoj državi, Hrvati svojoj naciji i nacionalnoj državi, jer i katolici i pravoslavci najprije su pripadnici svog naroda, a potom tek ističu svoju vjeroispovjest. Takav je stav građanske demokracije svugdje u svijetu. Dakle najprije, npr. Nijemac, Francuz, Belgijanac, Amerikanac… a tek onda katolik, protestant, pravoslavac, budist… Bošnjaci, kao i svi muslimani svijeta, naprije su pripadnici islama, a pripadnost naciji je mala i zanemariva ili je uopće nema. A takva je „vanjska politika“ konstitutivnih naroda BiH: Hrvati idu prema EU, Srbi prema Rusiji preko Srbije, a Bošnjaci u najvećoj mjeri prema Turskoj kao mostobranu prema islamskom društvu, ali i prema Iranu – što se desetljećima pokušava prikriti.
Brkan & CO: Kako NGO mafija manipulira Bošnjacima
Daytonski sporazum je napravio matematičku pogrešku u razlomcima kad je tri etnosa Hrvate, Srbe i Bošnjake podijelio u dvije „države“: Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Da bi tri naroda bila pravedno podijeljena nedostaje „treća država“, hrvatski okvir državotvornosti – ukinuta i danas nepopularna(?) Herceg Bosna.
Federacija BiH pod, zahvaljujući sljepilu djela međunarodne zajednice, pretvorena je u hegemoniju islamizma i kao takva sigurno nije okvir hrvatske državotvornosti u BiH. Srbi su s Republikom Srpskom namirili „ratni gubitak“ iz Domovinskog rata, konkretno Kosovo i hegemoniju u Hrvatskoj. Izgubljen je rat za veliku Srbiju, zato i Srbi i Srbijanci neprestano snatre o priključenju Republike Srpske Republici Srbiji.
Bošnjaci su pod lažnom zastavom unitarnosti i građanskog poretka u Federaciji BiH započeli s agresivnom islamizacijom cijelog teritorija Federacije na račun Hrvata. Tu su, naravno, i islamistički nikad zaboravljeni ratni planovi za izlazak na „tursko more“ kod Neuma – najveći “miraz” koji su otac i sin Izetbegovići namjeravali pokloniti Turskoj.
Bosna i Hercegovina zapravo uopće nije država, nego „složena država-protektorat s elementima konfederacije“ što god to značilo, a ne znači baš ništa. To je samo privremeno stanje pod pokroviteljstvom Visokog predstavnika međunarodne zajednice, počevši od Carl Bilta 1995. do današnjeg Visokog predstavnika Valentina Inzka. Na čelu BiH je stranac od povjerenja; on kao Visoki predstavnik ima sve ovlasti u tzv. državi BiH pa može i smije poništiti sve odluke Vlade, skupštine i Vijeća ministara i kreirati posve nove.
Bošnjaci biraju: Bosna i Hercegovina ili prevarant Komšić
U postojećem političkom i društvenom okruženju Federacije BH stvarati danas nekakav građanski model, neizvediva je šarena laž u koju nitko ne vjeruje osim djela Bošnjaka i jedne manje, i izrazito anacionalne, skupine Hrvata. Među Bošnjacima postoji i ozbiljna skupina islamista, koji otvoreno žive po šerijatu, a to kuransko pravo ne poznaje građanske norme i građanske uzuse. SDA i Bakir izetbegović u raljama su iranskih i turskih službi i ne vladaju uopće situacijom.
Međutim politička karta BiH nije uopće točna ako se ne spomene Distrikt Brčko na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije. Spomenuti distrikt dijeli Republiku Srpsku na dva djela i ključ je Bosne i Hercegovine pod neposrednom kontrolom NATO-a. Geopolitički centar BiH nije „zeleno“ Sarajevo već Distrikt Brčko i de facto njegova vojna uprava s civilnim manekenima u gradskoj vlasti. Govoreći o budućnosti BiH svi preskaču Distrikt Brčko, NATO-v duh i pendrek u Bosni i Hercegovini, a bez ključa u toj bravi Bosna ostaje za sve osim za NATO zaključana.
Teško je očekivati da će međunarodna zajednica ići u mijenjanje Daytonskog sporazuma; svjetskoj geopolitičkoj birokraciji se čini da s Visokim predstavnikom u Sarajevu, Distriktom Brčkom i nekoliko baza NATO-a drži Bosnu i Hercegovinu pod kakvom-takvom kontrolom i zna što se zbiva. S promjenom Izbornog zakona će iz istog razloga ići teško i samo jedinstvo hrvatskog korpusa i nacionalna svijesnost mogu sačuvati status Hrvata u BiH za neka drugačija i bolja vremena.
Hrvati u BiH među sobom moraju prepoznati i eliminirati one koji tlapeći o unitarnoj Bosni provode politiku SDP-a, ili se zavaravaju bošnjačkim lažima pa krpaju krivotvoreno bratsvo i jedinstvo pod izlikom jedinstvene, Titine, BiH. Cijeli taj scenarij de facto je pod kontrolom Izetbegovićeva islamizma i recidiva KOS-ove i UDB-ime mreže koja je dosta davno okružila Bakira ali i Komšića.
Hrvati su spremni graditi BiH, jesu li Bošnjaci spremni prihvatiti načelo konstitutivnosti?
Tko su Bošnjaci pokazuje genocid u Srebrenici kad je Alija Izetbegović na milost i nemilost prepustio civile u Srebrenici četnicima, a trupe Armije BiH iz Srebrenice usmjerio prema središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Ili bošnjačka nezahvalnost za spašavanje Bihaća od iste srebrničke sudbine kad je HV na zahtjev Vlade BiH u akciji Oluja 1995. oslobodila Bihać od četničkog okruženja. I da se ne spominju do dan danas opstrukcije oko izgradnje Pelješkog mosta i svake hrvatske inicijative da se prostor Federacije uljudi europskim građanskim vrijednostima.
Partija pod maskom SDP-a još je itekako živa i u BiH i u Hrvatskoj i u Srbiji. U Sloveniji je komunistička centrala, ali je SDP aktivan u svim bivšim jugoslavenskim Republikama. Partija vidi novo veliko okupljanje južnoslavenskih naroda pod krovom Europske Unije. Hrvatski narod podijeljen je na one koji znaju da je Jugoslavija mrtva i na one koji se nadaju njezinom uskrsnuću. Nisu samo u pitanju dvije osobe: Hrvat Dragan Čović ili dajidža Željko Komšić, Hrvat u „mešanom braku“, nije važna premoć ove ili one hrvatske stranke, ako su doista hrvatske, na vazi je biti i nestajati, prignuti se ili pobijediti, vratiti svoja povijesna i politička prava ili nestati u manjinama.
Pobjeda hrvatskih sinova i muževa na izborima 7. listopada nema alternativu; to je doista borba za obranu hrvatskih konstitutivnih prava. Ništa nije gotovo, zapravo je tek počelo.
L. C./ HRsvijet
