Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništvahercegovačkih franjevaca
USKRS ili VAZAM (A)
Dj 10, 34a.37-43
Ps 118 (117)
Kol 3, 1-4 ili 1 Kor 5, 6b-8
Iv 20, 1-9
POBJEDA
Završila Korizma, završilo Vazmeno trodnevlje i sada smo u uskrsnom vremenu. Isus Krist je pobijedio smrt, ispunio sve ono što je obećao.
Ovo vrijeme pred nama trajat će 50 dana, sve tamo do Pedesetnice ili Duhova. Židovi su tada zaključivali Pashu blagdanom Sjenica ili blagdanom Berbe kojim se označavao početak žetve. Ali već u Isusovo vrijeme blagdan Sjenica bio je spomen na proglašenje Zakona na Sinaju i boravka pod sjenicama dok su čekali što će biti s Mojsijem gore na tom brdu Horebu. A mi kršćani, pak, tada obilježavamo silazak Duha Svetoga nad apostole i početak Crkve.
Od simbola koji pripadaju ovome vremenu sjetimo se najprije uskrsne svijeće kao znaka pobjede svjetla koje je Isus nad tamom koja je smrt i zlo. Svijetli ona sve do Uzašašća Gospodnjega. Tu je još i usklik Aleluje, što na židovskom znači Hvalite Gospodina.
Gdje smo mi u svemu ovomu? Što smo učinili od Čiste srijede do sada i što mislimo učiniti od blagdana Uskrsa do blagdana Duhova?
Dobro bi bilo otvorena srca odgovoriti na ova i slična pitanja. Odvest će nas prema dubinskom shvaćanju života oko nas, a onda i prema pobjedi. Jer, tko je s Bogom taj ne može biti pobijeđen. Kazuje nam to i sljedeće svjedočanstvo.
Hrvat i katolik koji je prošao Križni put priča kako je sve preživio. »Znao sam da moram uspjeti. To mi je davalo snagu. Kada sam došao kući, nikome nisam dopustio da me sažalijeva. Kao onom koji je prošao Križni put nijedna mi vrata nisu bila otvorena, ali ja sam odlučio uspjeti. Nije se dogodilo da psihički obolim. Moja duša ostala je zdrava«.
Znamo i mi itekako u životu biti na Križnom putu. Kako tada reagiramo? Uživimo se u ulogu onoga koga treba sažalijevati ili dadnemo sve od sebe da uzdignute glave prođemo tim putem?
Možemo to vidjeti i na našem načinu odgonetanja ovih dana dok nas muči pošast kojoj ne možemo izbjeći. Jesmo li se prepali, zazivamo li neka prošla dobra vremena ili gledamo kako ćemo i nadalje ići svojim putem pobjeđujući prepreke koje su nam postavljene? Između ostaloga nema, naime, smisla žaliti se kako nismo mogli pristupiti ispovijedi, pričesti, pribivati obilježavanju ovih naših velikih blagdana. Sve je to istina, ali je li se moglo drukčije? Drukčije se samo moglo prići zajedničkoj i osobnoj molitvi. Jesmo li uveli barem kojih desetak minuta više susreta s Bogom ili smo radije bistrili ove nenadane okolnosti? U tome je srž ovih vremena.
Zaista, trebamo svaku poteškoću pretvoriti u svoju pobjedu. Ako to do kraja nismo shvatili i primili, pročitajmo još jedanput donesenu priču. Dotični i slični znali su postupiti kako treba. Zbog toga je katoličanstvo i hrvatstvo još živo na ovim prostorima. Ne bismo se ni mi smjeli drukčije ponašati, ako želimo mirno usnuti, danas i na kraju života.
Vrisak.info
