Tema mogućeg raspada BiH, koja je aktualizirana posljednjih dana, nije uopće nova nego traje praktično od raspada Jugoslavije. Puna tri desetljeća, od smrti bivše države, nejasno je hoće li BiH „preživjeti“ kao država svih njenih građana ili joj je namijenjena neka druga sudbina.
Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba
Nakon godina brutalnog građansko-vjerskog rata, u kojem su sve tri strane okaljale ruke, međunarodnim pritiskom dojučerašnje neprijatelje strpalo se u zajedničku državu. Tu novu BiH u Daytonu su svojevoljno prihvatili politički predstavnici triju konstitutivnih naroda, a svjetske sile su jamčile da će se dogovor i provoditi. Od prvog je dana pak bilo upitno hoće li se sporazum poštivati i hoće li svjetske sile zaista i stajati iza svojih garancija.
Vrlo brzo je pak postalo jasno da je Daytonom samo zaustavljeno ubijanje, ali da rat ni u kojem slučaju nije završen. Tako se ratovati nastavili drugim sredstvima, uglavnom političkim ali često i terorističkim. No, borba za glavni plijen rata – kontrolu nad teritorijem i ljudima, nastavljena je. Osjetljivi balans moći između tri naroda koji je dogovoren u Daytonu vrlo brzo je narušen u korist mnogobrojnijih i na štetu malobrojnijih. Iako su gotovo svi politički akteri iz Sarajeva mislili da takvim razvojem događaja dobijaju „više Bosne“ za sebe, u praksi se pokazalo kako zapravo ideja Bosne i Hercegovine kao države svih njenih naroda i građana polako ali sigurno iščezava.
Bosna i Hercegovina može postojati isključivo kao država u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda Hrvata, Bošnjaka i Srba, te svih ostalih njenih građana. Jednako pravo na Bosnu i Hercegovinu imaju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci kao i svi ostali građani koji u njoj stanuju. Sve drugo znači kraj Bosne i Hercegovine.
Dakle, kraj Bosne i Hercegovine jednako bi označilo o odcjepljenje Republike Srpske kao i izbacivanje Hrvata, kao političkog naroda, iz vlasti na razinama Federacije i državnoj razini. Čak je i danas upitno postoji li Bosna i Hercegovina s obzirom na to da su Bošnjaci u velikoj mjeri istisnuli Hrvate iz tijela vlasti na razini FBiH i u Predsjedništvu BiH. No, budući da se Hrvati još uvijek nekako održavaju kao politički faktor, BiH kao država i dalje nekako preživljava. Dakle, miran raspad Bosne i Hercegovine je i te kako moguć, a taj se proces odvija već najmanje 20 godina. Već dva desetljeća BiH se mirno raspada.
Prvi i najbrži put ka raspadu BiH bio bi odcjepljenje Republike Srpske. Tako bi se praktično u jednom danu dogodila smrt države i to bi zasigurno proizvelo mnoge, po stanovnike današnje BiH, neželjene posljedice. S obzirom na sve moguće posljedice, srpsko vodstvo se suzdržava od bilo kakvih ishitrenih poteza. Srpski separatisti su naučili povijesne lekcije i ne žele da se čitav svijet okrene protiv srpskog naroda.
Umjesto referenduma i jednostranog odcjepljenja, oni igraju na kartu dugoročne neodrživosti države koju većina njenih stanovnika ne želi. U tomu im svesrdno pomaže političko Sarajevo.
Drugi i dugoročni put u mirni raspad BiH vodi preko bošnjačkog unitarizma, koji definitivno nije naučio ništa iz prošlosti. I to one srpske s kraja ’90.-ih godina 20. stoljeća. Ništa bošnjački politički prvaci nisu naučili iz uspona i pada režima Slobodana Miloševića čije su oni upravo najveće žrtve.
Pod krinkom borbe za očuvanje države, bošnjački politički vrh, jednako kao i onaj Miloševićev, zapravo vodi borbu za ovladavanjem institucija i pozicija unutar institucija namijenih za političke predstavnike konstitutivnih naroda. Kao što je Milošević izmislio Sejdu Bajramovića, tako je i bošnjački politički vrh izmislio Željka – Sejdu – Komšića. Jednako kao što je Miloševićev režim otimao političke pozicije namijenjene za predstavljanje kosovskih Albanaca, ali i Vojvođana, Crnogoraca i drugih, tako danas bošnjački politički vrh u Federaciji BiH otima pozicije u institucijama namijenjene za političke predstavnike Srba i Hrvata ali i svih ostalih građana. Kao što je Milošević podržavao državno uređenje „jedan čovjek, jedan glas“ tako i bošnjački politički vrh danas govori o dominaciji (hrvatske) manjine nad (bošnjačkom) većinom…
Dakle, srpski separatizam i bošnjački unitarizam dvije su strane iste medalje. Obe politike neminovno vode modernu BiH u propast. Razlika je jedino u tomu što srpski separatizam do raspada može dovesti preko noći, dok bošnjački unitarizam kao maligna bolest izjeda tkivo društva i države iznutra i jedini je istinski put ka mirnom raspadu Bosne i Hercegovine. Onoga trenutka kad i službeno prestane biti državom u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih ostalih građana, Bosna i Hercegovina će i doslovno prestati postojati.
U cijeloj toj priči Hrvati su raspeti između dva opisana ekstremizma. I dok Srbi i Bošnjaci imaju kompaktne teritorije, ili barem imaju viziju tih kompaktnih teritorija pa tako i rezervne planove u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, Hrvati su prisiljeni boriti se za opstanak današnje države. Hrvatsko nacionalno biće je rasuto diljem današnje BiH i opstanak mu jamči samo funkcionalna federalna država u kojoj zakoni vrijede jednako za svakog, u kojoj se poštuju osnovna ljudska prava i u kojoj svaki narod ima jednako pravo na život i odlučivanje o budućnosti BiH.
U slučaju raspada jednostranim otcjepljenjem RS-a, jasno je da bi Hrvati bili na ogromnom gubitku jer bi onda ostali sami na teritoriju današnje FBiH s neprijateljski raspoloženim i višestruko brojnijim Bošnjacima koji bi onda zasigurno ponovno na račun Hrvata „namirivali“ ono što su izgubili od Srba.
U slučaju raspada insistiranjem na bošnjačkom unitarizmu, Hrvati središnje Bosne i hrvatskih enklava dublje u Bosni bili bi postupno istiskivani sve do trenutka dok ne bi bili svedeni na razinu kulturne zajednice. Taj proces danas možemo promatrati prostim okom. Bošnjačka politika naime koristi svaku, i najmanju, priliku da istisne Hrvate iz političkog života na bilo kojoj razini, od razine mjesne zajednice pa do Predsjedništva BiH.
Također, posljednje što Republici Hrvatskoj treba je da joj na granice izbiju Velika Srbija i bošnjačka „državica Bosna“.
No, Bosna i Hercegovina i dalje ima šansu za uspješnu budućnost. Čak ne treba puno toga ni uraditi da se bolja budućnost krene ostvarivati. Za početak, treba samo odustati od pretenzija da netko ima veće pravo na BiH od drugih. Potrebno je prestati otimati drugom ono što ti ne pripada i početi napokon uvažavati vlastite susjede drugih nacionalnosti i vjera.
Ipak, sve je to lako reći, a puno teže provesti. Od Srednjeg vijeka i dolaska Osmanlija na ove prostore, u BiH brojniji tlači malobrojnije i teško da će danas s tim prestati. Bošnjački politički vrh učinit će sve što je u njegovoj moći da osigura što veći teritorij za bošnjačku nacionalnu državu koju će lažno nazivati „Bosna i Hercegovina“. To je siguran put u propast ove države, jer BiH ne može postojati ako nije podjednako i hrvatska i srpska i bošnjačka. Sve drugo su opsjene.
Vrisak.info
