Razgovarao dr. don Božo Goluža
Biskupe Ratko, uskoro se navršava 28 godina od Vašega biskupskog ređenja. Kao biskup obilježili ste 25. obljetnicu misništva (1994.), 25. obljetnicu biskupstva (2017.) i 50. obljetnicu svećeništva (2019.). Kakvi Vas osjećaji prožimaju ovih dana kada ste doznali za svoga nasljednika?
– Osjećaj duboke zahvalnosti Bogu i na mladosti i na starosti, i na radu i na odmoru, i na zdravlju i na slabosti, i na nasljedniku don Petru kojega je Papa izabrao. Osjećaj iskrene zahvalnosti Crkvi, Svetoj Stolici, Svetom Ocu: i sv. Pavlu VI. i sv. Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. i Franji. U ono vrijeme (1979.) rektorsko imenovanje u Zavodu sv. Jeronima bilo je papinsko, a papinsko je imenovanje pogotovo biskupsko. Na crkveno povjerenje trudio sam se, uz milost Božju, uzvratiti ozbiljno i odgovorno. Ozbiljno, u strahopoštovanju pred Bogom, bez uzmicanja; i odgovorno, svjestan pred kim polažem račune za povjerene mi službe.
Obuzima me također osjećaj mira, željan zamjene na trkalištu i umirovljenja u domu. Pošteno predaj zastavu katoličke vjere i mjesne Crkve svomu nasljedniku! Apostol Pavao piše učeniku Timoteju: “prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4,6). A nije mu možda bilo ni 60 godina, daleko od kanonske dobi. Ali kada on nabraja što je prepatio: u naporima i tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često; od Židova 5 puta bičevan, od Rimljana 3 puta šiban, 3 puta doživio brodolom, jednom kamenovan i jednu noć i dan proveo u bezdanu; česta putovanja, pogibli od rijeka, od razbojnika, od pogana, od sunarodnjaka, od lažne braće; u gradu, pustinji i na moru, u trudu i naporu, često u nespavanju, gladu i žeđi, u postovima, u studeni i golotinji (2 Kor 11,23-27), onda se čovjek čudom čudi da Apostol naroda nije i prije te svoje 60. godine napisao tu rečenicu o prispjeću svoga vremena. A na mene se malo od toga ili ništa nije sručilo, možda tek ponešto u neznatnoj mjeri: jednom kidnapiran, ponekad oklevetan, često razapinjan na portalskim križevima, ponekad i zastrašivan kako bih se ponašao kako drugi hoće. Kada te Sveta Stolica šalje na službu, onda se osjećaš neustrašiv kao – Sveta Stolica.
Možete li dati neku ocjenu svoje suradnje sa svećenicima na terenu u ovome razdoblju? Je li i tu bilo “nada i tjeskoba”? Uz ostalo, ovdje mislimo i na pitanje hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena.
– Svećenici su od početka, i u ratu i u poraću, pokazali istinsku suradnju: i na župama i u institucijama: i na Ordinarijatu, i u izdavanju i sudjelovanju u mjesečniku Crkve na kamenu, i u vodstvu Teološkoga instituta, i u rasporedbi Caritasova djelovanja… Nastavio sam putovima svojih prethodnika, biskupâ Petra i Pavla, u ostvarenju davne Ex hac augusta, iz 1881., po kojoj je svjetovno ili biskupijsko svećenstvo pozvano da s franjevačkim klerom, rame uz rame, jednim duhom ljubavi i sloge, radi u vinogradu Gospodnjem. U taj okvir ulazi i proučavanje života i djelovanja svjetovnoga klera, napose svećenika glagoljaša kroza stoljeća.
Svaki organizam, pa tako i organizam Crkve, i ove mjesne i one opće, ima svoj slučaj i svoj fenomen, i ne jedan, koji je pravi ispit vjernosti i test pravednosti. Nas je na ovom prostoru dopao ovaj hercegovački od 1881. – 140 godina, i ovaj međugorski od 1981. – 40 usporednih posljednjih godina. Ni jedan ni drugi nije se mogao riješiti “u kući” za stolom, zato se išlo na Vrhovni sud Apostolske Stolice. Obje su pojave utjecale, od početka, na prilično oštru razludžbu između biskupijskoga i redovničkoga klera.
Valjalo se istodobno boriti za pravdu, a promicati bratsku slogu. Nema dvojbe da te obje nepredvidljivosti ostaju kao trajna zadaća u ovoj dolini kušnje. Kao što sam i ja naslijedio te dvije nenadnje tako se u određenoj mjeri one i prenose na nasljednike.
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Crkve na kamenu.
Vrisak.info
