Marko Purišić u 25. je godini već imao uspješnu sviračku karijeru s nastupima pred više tisuća ljudi dok su drugi izvođači naručivali od njega tekstove pjesama. Netom prije uspio je strogim režimom treninga skinuti više od 30 kilograma, rješavao je ispite na fakultetu i imao djevojku. Ništa od toga nije moglo ispuniti prazninu koju je osjećao.
„Nisam mogao boraviti s ljudima i bježao sam u izolaciju svog stana. Osjećao sam pritisak, kao da se moje srce nalazi u tuđoj šaci koja ga nemilosrdno stišće. Pratili su me umor i očaj, ukratko, upao sam u depresiju“, priča nam tijekom susreta u Kašteliru, malom istarskom mjestu gdje sa zaručnicom priprema budući dom.
„U jednom trenutku tama je postala neizdrživa. Nazvao sam tatu koji je točno znao što mi je potrebno. Odveo me k prijatelju svećeniku na razgovor. Nakon susreta s njim tama je polako počela nestajati, a njeno mjesto zauzimali su sreća i osjećaj ispunjenosti.“
Marko je trenutno u Hrvatskoj (i šire) puno poznatiji pod svojim umjetničkim imenom Baby Lasagna. Nedavno je osvojio prvo mjesto na Dori te će Hrvatsku predstavljati na Euroviziji koja će se početkom svibnja održati u švedskom Malmöu, piše Bitno.net.
Njegova pjesma „Rim Tim Tagi Dim“ poharala je ovdašnju scenu kao malo koji domaći uradak posljednjih godina. Sve je rezultiralo inflacijom medijskih upita, intervjua, nastupa, ali i reakcija ljudi. Baby Lasagna je, htio ili ne, tema među svim slojevima društva, od redovnica do nogometaša. U razgovoru će priznati kako je pobjeda na Dori probudila u njemu euforiju, ali da zahvaljujući vjeri danas zna taj osjećaj razlikovati od „istinske sreće“.
Rođen u Umagu, Marko je od malih nogu, potaknut roditeljima, bio redovit u crkvi. Vjeru će folklorno prakticirati (on će to nazvati „odrađivanjem“) gotovo cijelog svog života, uključujući i vrijeme kada je svirao u bendu čija je ikonografija kršćanstvu bila „suprotna“.
„Išao sam u crkvu, a ponašao se kako sam htio. I kad bih molio to je uvijek bilo podređeno mojim trenutnim željama i potrebama.“
Ranije navedeni razgovor sa svećenikom (i sadašnjim duhovnikom), koji se odvio prije „dvije ili tri godine“, pokazat će se prekretnicom te vratima koja će ga odvesti u dotad nepoznatu „dubinu“.
„Prvi put u crkvi sam htio slušati, a ne pričati. Što mi, Bože, želiš reći? Kako mi možeš pomoći? I primio sam odgovor. Nije to bio audio upućen ušima, već više osjećaj u srcu kojim mi je Bog poručio: ‘Moj si.’ Bog je za mene tada postao živa osoba. Čim se sjetim tih riječi, zaplačem…“
Kod ljudi koji su na ivici obraćenja ponekad je glavna prepreka misao da će se zbog toga morati odreći stvari koje vole, nečega što smatraju svojim. Marko je sa svojom glazbenom karijerom mogao isto pomisliti, ali…
„Ništa nisam izgubio, a dobio sam sve. S Bogom sam natrag dobio samog sebe“, reći će iskreno.
„Prestao sam slušati neke, do tada drage, bendove, osobito one čija su ikonografija i pjesme bile antikršćanske, ali to se dogodilo prirodno. Kao što bodybuilder koji želi ići na natjecanje neće pojesti pizzu. Jednostavno ne ide jedno s drugim.“
Unatoč tome, dodaje, živjeti u vjeri ne znači boraviti „u sedmom nebu“.
„Moja prva naivnost nakon obraćenja bila je misliti da će život biti lakši. Tama je, doduše, nestala iz srca i nju je zamijenilo svjetlo, ali patnje i dalje postoje. Očekivao sam da će Bog biti poput nekog menadžera koji će mi voditi život i rješavati probleme, kad ono… izazovi i borba. No moram reći da u toj borbi napredujem.“
Jedna od tih borbi tiče se njegove karijere. Kako biti onaj Baby Lasagna koji na pozornici radi „šou“, a svjedočiti za Krista. Neki su ga zbog toga već javno prozivali, no Marko se nije ulovio na taj mamac. Pritom je više od riječi kojima je istaknuo važnost vjere i obitelji u osobnom životu oduševila njegova pristojnost i izbjegavanje konflikta.
„Rastuže me takve stvari, jer očekujem puno od drugih vjernika. Na kraju krajeva, predstavljamo nešto i imamo odgovornost, pogotovo ako smo javne osobe. Nadam se i da shvaćaju da postoji obraćenje, druga prilika koju nam Bog pruža.“
Marko će priznati da ponekad ima osjećaj kao da mu vrijeme s Bogom, zbog slave koja mu se dogodila i sve većih obveza koje ona podrazumijeva, klizi iz ruku. Zbog toga se zna pitati je li ovakav način života uopće za njega.
„Moj je san oduvijek bio živjeti od glazbe, ali ponekad nisam siguran je li to i Božja volja za mene. Inspiriraju me sveci, njihova skromnost i siromaštvo te se pitam kako to dvoje pomiriti. Pa opet, možda je baš potrebno u ovom mulju koji zovemo glazbom donijeti nešto što nisu samo seks, droge i lake note. To je sljedeća tema o kojoj ću razgovarati s duhovnikom (smijeh).“
Što se tiče svetaca, posebno će kao uzor istaknuti Padra Pija („Njegov životopis bio je prva knjiga koju sam pročitao nakon obraćenja“) i svetog Pavla. No inspiraciju pronalazi i u ruskim klasicima („Dostojevski je snažan, inteligentan i pun duha“) te klasičnoj glazbi („Slušati Vivaldija sa saznanjem da je bio svećenik otvara potpuno novu dimenziju uživanja u njegovim skladbama“). Za kraj ga, stoga, pitamo na kojim još izvorima napaja svoju vjeru.
„Svako jutro pročitam nekoliko poglavlja Biblije jer smatram važnim poznavati Njegovu Riječ. Također slušam duhovnu glazbu, gledam Chosen (proplakao sam, valjda, na svakoj epizodi)… zapravo na sve strane pronalazim stvari koje me tješe. No najviše mi znači Euharistija, a definitivno obožavam mise zornice u vrijeme došašća. Prošle sam godine propustio samo jednu…“
„Volio bih postati poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina. Kao sv. Petar koji je tražio da ga razapnu naopačke. Istovremeno u meni postoji glas koji mi govori da nisam dovoljno hrabar ni jak. No ipak snažnije odjekuje ono: ‘Ne boj se.’“
Vrisak.info
