Proveli smo još jedan Uskrs u progonstvu. Opasnost je prijetila sa svih strana pa smo se molili na sigurnim mjestima. Baš kao ono devedesetih godina. Tada smo pobijedili, a i sada ćemo.
Odnarođeni mediji, s tuđim gazdama na čelu, to tako ne prepoznaju. Njima je do senzacionalizma pa im nije teško odbaciti mjere kojih bi se sada svi trebali držati i napasti na crkvena vrata. Da, bilo je to u Splitu prošlih dana, kada je svećenik don Josip Delaš uz sve propisane mjere nastojao pobožno služiti sv. misu. Ali se umiješaše oni, poslije njih tzv. Hrvatsko novinarsko društvo, poče i posipanje pepelom, čak i crkvenih ljudi, zbog unaprijed osuđenog svećenika. Nije ni čudo da su mediji tako uradili, još su oni i kod nas, čast izuzecima, u rukama »sljedbenika komunističkog režima«, kako za slovenske reče njihovo Ministarstvo vanjskih poslova. Živimo u demokratskom društvu, komunizam još nismo stavili izvan zakona, a što smo trebali, pa tako može biti. No, žalosno je kada crkveni ljudi i kršćani sudjeluju svojim radom u takvim medijima. Očito su krivo shvatili nauk II. vatikanskog sabora te stvari poimaju relativno i konformistički umjesto u duhu Riječi Isusa Krista.
Ni molitveno središte Kraljice Mira u župi Međugorje nije najbolje prošlo u ovim previranjima. Koronavirus se pojavila na njegovu ozemlju i onda je nastao stampedo tko ima bolje vijesti o svemu. Senzacionalizam je jednostavno udarao u oči, ne brinući se pritom ni za fratre, ni za časne sestre, ni za djecu u Majčinu selu, ni za hodočasnike, ni za koga, iako su se nositelji svega hvalili upravo svojom brigom za njih. Portal Brotnjo im je s nekoliko rečenica jednostavno odgovorio da se u župi Međugorje nalaze Bog i Gospa, nikakvi duhovi i nikakav strah. Dodati nam je i da se ljude nikada ne smije svojim djelovanjem stigmatizirati, ili doprinijeti da bude tako, nego im samo pomoći ako možemo.
Bolje to razumiju neki drugi. Dalo se pročitati da su u mjestu Trišćani u općini Prozor-Rama za Uskrs muslimani rekli svojim susjedima katolicima da oni idu gasiti izbili požar umjesto njih jer oni trebaju slaviti. Pravi potez, u duhu razumijevanja i suradnje, nikakav senzacionalizam. Ali tako nije znao postupiti nesretni Komšić. Imao je obraza kao član predsjedništva BiH čestitati Uskrs kardinalu Puljiću, gurnuvši u stranu da ga Hrvati nisu birali na to mjesto koje je zauzeo u njihovo ime. Slično su se ponašali i drugi bošnjački politički predstavnici. Htjeli su zajam od MMF-a, ali da županije ništa ne dobiju. No, nisu posve uspjeli zahvaljujući nekim inozemnim predstavnicima. Ne grade se tako dobri odnosi među narodima. Ili smo možda svi Bosanci, samo različitih vjera, kako dotični vole ponekada izvaliti.
Svakodnevni događaji, pak, ne bi nas smjeli spriječiti da postavimo neka važna pitanja. Ovo vrijeme zaustavljenog uobičajenog života pravi je trenutak za to.
Odgovoriti nam je najprije na pitanje odakle se zapravo pojavila ova pošast? Sve je više dokaza da su određene mračne sile u svemu imale svoje prste. Kažu, moglo bi biti da je sve započelo u Wuhanu, u još uvijek komunističkoj Kini. A ne kažu da je u tom gradu podnio mučeništvo prvi kineski proglašeni svetac, sv. Jean-Gabriel Perboyre, tamo 1840. Prodao ga poznanik za novac te je umro na križu. Kasnije katolici u istom gradu podižu, između ostaloga bolnice u kojima se i danas liječe njegovi stanovnici. Uz to su posebno odani Sv. Franji.
Dok sve ovo prizivamo u pamet, ne zaboravimo da su atomske bombe 1945. u Japanu bačene na čvrsta katolička uporišta Hirošimu i Nagasaki. Nešto mi sve to miriše na povezanost s Wuhanom. Mračne sile ovoga svijeta vole upućivati poruke.
Što god bilo po srijedi, kao pojedinci i kao čovječanstvo trebamo poduzeti određene mjere. Nikada nam se više ovo ne smije dogoditi. Razmišljajmo o svemu i činimo što možemo.
Također nam se ne smije dogoditi da naše crkve budu bez naroda. Vrijeme je otvoriti ih, uz pridržavanje svih razumnih propisanih mjera. Uspjeli smo izbjeći, hvala Bogu, vješto postavljenu stupicu. Mračne sile su naredile da kao prve budu zatvorene crkve svugdje gdje se pošast pojavila, tako i kod nas. Nadale su se da ćemo se oduprijeti i da će onda svu krivnju za širenje te pošasti i za smrti koje se dogode moći okriviti Crkvu i kršćane, poput negdašnjeg Nerona. Nisu uspjeli. Sada nas ponižavaju držeći crkve zatvorenima dok otvaraju raznorazna druga mjesta, često neprikladna za okupljanja pod sadašnjim uvjetima. Zbog toga se oduprimo, ali ne stihijski nego pametno. Okrenimo bumerang onamo odakle je došao. I ne zaboravimo primijetiti da ova pošast kosi starije i one načeta zdravlja, dok je zdravi jednostavno prebole. Slučajno?
Tu je također pitanje treba li nam život u gradu pod svaku cijenu? Kako stvoriti hranu kad prestane njezin dotok u prodavaonice ili kad ti uskrate plaću? Naravno, može li se mirno proživjeti starost ako izrodiš jedno, dvoje djece htijući se provoditi u mladosti? Ima li smisla zanositi se globalizacijom ili voljeti svoje da bi volio sve drugo? Donijet će ova pošast i nečega dobroga, odgovorimo li samo ozbiljno na ova i slična pitanja.
Padaju mi ovdje na pamet dva kipa i time neka budu zaključene ove rečenice. U Poljskoj su podigli najveći kip Kristu Kralju u svijetu. U Njemačkoj su podigli najveći kip Karlu Marksu, ako ne u svijetu onda u Europi. Što mislimo čija je budućnost?
Miljenko Stojić/Vrisak.info
