U vremenu kada se prostor sve češće mjeri geometrijom, a grad oblikuje prema nacrtima umjesto prema sjećanjima, profesor njemačkog jezika iz Prve osnovne škole u Širokom Brijegu, Tomislav Ćavar, napisao je snažan i emotivan tekst pod naslovom “Orah na Trgu”.
U tom tekstu, koji nadilazi granice običnog zapisa, Ćavar progovara o važnosti jednog stabla, starog oraha, koji ne stoji samo kao biljni ukras na gradskom trgu, već kao tihi svjedok generacija, emocija i svakodnevice jednog naroda.
Njegove riječi podsjećaju koliko jedno stablo može značiti gradu – ne samo kao fizički objekt, već kao simbol susreta, odlazaka, djetinjstva, tuge i pripadnosti. Tekst nas poziva da se zapitamo: što gubimo kada uklanjamo ono što nas podsjeća tko smo bili?
U nastavku pročitajte cijeli tekst profesora Tomislava Ćavara – zapis o stablu koje je više od drveta. To je zapis o identitetu:
“Orah na Trgu”
Na glavnom gradskom trgu u Širokom Brijegu stoji Orah. U njemu nema raskoši, nema ni pompe – samo tišina, hladovina i sjećanje. Raste u epicentru grada gdje je grad godinama kucao svojim smirenim, a li i divljim ritmom – tamo gdje se susretalo, čekalo, tugovalo i nadalo. Taj orah ne pripada samo tlu – on pripada ljudima i vremenu koje se sve brže briše.
Ispod Oraha su ljudi čekali legendarnu „Petnaesku“ – autobus za Mostar. Petnaeska je bila više od linije – to je bio pravac ka školama, bolnicama, vojsci, ljubavima, povratcima. Mjesto pod Orahom bilo je stajalište života. U ljetnim danima pružao je zaklon, a u kišnim bi se đaci skupljali ispod njegove ogoljele krošnje. Nikada nije ništa rekao, ali uvijek je bio tu. Vjerni prijatelj koji šuti i razumije.
Na njegovoj kori godinama su visjele smrtovnice. Crno-bijele stranice prolaznosti. Orah ih je primao kao vijesti o svojim sugrađanima – svaki papir bio je blaga rana, još jedno ime koje će nositi u svojoj sjeni. Bio je tihi svjedok odlazaka, onaj koji pomaže da tuga bude javna i da se smrt podijeli, da bude lakša.
Taj Orah stoji kao brat starom Hrastu ispred franjevačke crkve. Onaj hrast, što su ga fratri zasadili vlastitim rukama kad su prvi put kročili na Brijeg, nije samo drvo – to je zavjet, tihi znak neba zaboden u zemlju, znak da će ostati, da će pustiti korijen baš tu, s narodom i za narod. Hrast se uzdigao kao štit vjere i tišine, kao križ bez riječi, ali s porukom.
A orah na Trgu – on je drugo srce istoga grada. Nije zasađen s nakanom, ali je rastao s narodom. Hrast je molitva, Orah je uzdah. Hrast je nedjeljna misa, Orah je ponedjeljak ujutro. Jedan uzdiže pogled prema nebu, drugi ga spušta u dlanove što drže kartu autobusa. A obojica, i Hrast i Orah, pamte – i mole na svoj način. I jedan i drugi su sveti, jer su svjedoci. Jer znaju više o nama nego mi sami.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ujesen su djeca brala plodove Oraha, smijala se kad bi koji pao ravno na glavu, a odrasli bi ih u šali zadirkivali i pomagali im da pokupe plodove. To nije bilo samo branje – bio je to ritual bliskosti. Još jedna nit koja je povezivala čovjeka i drvo, dijete i grad, zemlju i nasljeđe.
Pod Orahom se učilo što znači čekati, što znači pripadati.
A sada, po nacrtima koji definirau moderni trg, umjesto Oraha trebale bi stajati kamene ploče – ravne, pravilne i hladne geometrijse sadnice. Orah smeta. Više nema mjesta za sjenu, za krošnju, za slučajni pad ploda ili smrtovnicu. U njegovom korijenu planira se simetrija. U njegovoj tišini – beton.
Ali po čijoj mjeri gradimo grad? Jer kad nestane Orah, nestat će i dio grada koji se ne može vratiti nacrtima ni projektima. Nestat će sjena u kojoj su stajali naši roditelji, nestat će točka orijentacije iz djetinjstva, nestat će ono „vidimo se kod oraha“.
Možda bi grad trebao stati. Udahnuti. Sjesti na klupu pod krošnju Oraha i poslušati – možda još čuva nečiji smijeh, nečiju strepnju, nečije posljednje „zbogom“. Možda, ako dovoljno dugo šutimo, čut ćemo glasove grada koji se polako gubi.
Nije sve u granitu, nije sve u liniji i formi. Grad ne čine kvadrati i stakla, već mjesta gdje smo voljeli, čekali, tugovali. Ako maknemo orah – hoće li nam ostati nešto što će nas vezati za ono što smo bili?
Ponekad, spasiti stablo – znači spasiti uspomenu. Spasiti grad.
Vrisak.info
