Mokranku Anđu Marušić, poznatiju kao Anđu Semberovu, život nije mazio. Obiteljska tragedija u Drugom svjetskom ratu i teške poratne godine obilježile su njezin put.
Ipak, Anđa se nije dala. Imala je krug žena u selu gdje je mogla doći na kavu i ljudski porazgovarati. One su joj bile podrška i materijalna potpora.
Bilo je u Anđe dosta gorkih dana, ali njezin duh nije posustajao. Svojom prkosnom lucidnošću znala je odgovoriti i kad bi drugi šutjeli.
Dvije zgode iz njezinog života najbolje opisuju otpornost našeg čovjeka i sposobnost da ostane svoj čak i u najtežim trenucima.
Oborio vozač Anđu u sred Širokog Brijega.
Čovjek iskočio da vidi šta je bilo.
Anđa se ustaje i otresa kotulu.
Pita je vozač je li išta slomila? Hoće li u dom zdravlja?
Anđa kaže da nije i neće.
Vozač joj dade nešto dinara i stvar riješena.
Iz daleka se približava milicionar. On ponovo ureduje.
Kaže mu Anđa: šta oćeš ti!? Po mom prknu, nije po tvom !!!
Sedamdesetih godina otegla se isplata Anđi za izuzetu zemlju za novu školu na Ugrovači.
Ide Anđa u općinu da vidi gdje je zapelo.
Nadobudni službenik hoće je pecnuti pa joj kaže neka ide u “pratara” na Brig da joj oni plate.
Anđa odmah odgovara: Di su pratri kad ste ih sve ispekli!?
Koliko je bila cijenjena, vidjelo se i na njezinom posljednjem ispraćaju 1990. godine kad je Mekovac bio prepun.
Sjećanje na Anđu je sjećanje na generaciju koja se nije bojala reći svoje – ni pred silom, ni pred nepravdom.
Vrisak.info
