Na današnji dan 1913.,rođena je Sofija Naletilić iz Mokrog poznatija kao baba Penavuša, hercegovačka samouka kiparica i majka/udovica koja je sama podigla šestero djece.
Sofija Naletilić, poznata kao baka (baba) Penavuša, rođena je u Mokrom 1913. godine.
Nadimak Penavuša dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.
Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njezina ranog djetinjstva, osobito za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad.
Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju kako bi ih spasio od gladi.
Nije nikada išla u školu, nego se u desetoj godini života sama opismenila.
Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom.
Godine 1942. postala je udovica i otada je nosila crninu koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Sofija postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac.
Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu.
Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove.
Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina.
Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama.
Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu.
Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“.
Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira.
Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi.
Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).
Vrisak.info
