U mostarskom listu Osvit (glasilo Hrvata iz Bosne i Hercegovine) od srijede 18. siječnja 1905. godine (br. 5. god VIII.) objavljen je tekst pod naslovom “Odgovor prosjaku izpod Mr]jinovca” u kojem se spominje krčma Joze Penavića i razgovor o duhanu.
Prenosimo dio teksta koji je izlazio u nastavcima:
“Mjera me neki dan slučajno namjeri na jedno tvoje nesmotreno pismo “Pustinjaku u Borku”, tiskano u “Osvitu” br. 96. To je bilo ovako: Ja sam s “Pustinjakom”, dok je prijašnjih godina u drugoj nekoj pećini životario, dosta soli i hljeba izjeo, te bijasmo tjesni i desni prijatelji.
Odkako, ima tomu 3 godine, preprtlja u novu staju, više ga ne vidim uz svu živu želju. Tu onomadne dočuh, kako je nevoljan teško obolio i da mu se premotaju životu konci. Mahom odlučih obići ga.
Preprtiv što ljekarija, što zavoja, a pošteno i hrane na kljuse, podjem. Premda sam više puta ovim krajem prolazio u Mostar i dolazio u lištičke mlinice, nu u nesretni “Borak” nikad prije. Smišljah, da ima negdje biti na vrhu rieke Lištice, pod selom Crnčem. Hajde, velim, napitat ću, bit će čobana oko puta.
Idući ondele bendele, dodjem upravo na Čemer, pred krčmu Joze Penavića. Ondeka se malo spustih, da odahnem i propitam za nepoznata mi pustinjaka. Jošćina se uzvrtio kao kositrar u kolu, dodajući putnicima vino.
Navalila svjetina s mostarske “vage”. Miljalo i kutljalo sve kao pljeva i mrav. Pitam jednog brčnijeg poznata mi: „Kad prodjoste tamo, znanče?“
“Ima ovo četvrti dan danas”, odvrati onaj, nešto zabrinut.
“Kako ode to duhana, što goniste?”
“Hm, kako? Dobro, kao i dosad. Ne vraćaju ga nikom, podlabute ga, ne daju mu se ni sgrijati. Ide kao u jamu bezdanku”.
“Nu, ne kolutaj, čovječe, ne pitam za procjenitelje, nego za procjenu, uzeste li novaca?”
“A eto tobože uzesmo za ljepši i do 40 novčića na oku. Isto prešlo nam preko ruke. Malo glavaru, puno agi, najviše vladi, i mi možemo biti mirni do kuće”.
“Oh, lijepo je pomoći se i glavne dugove skinuti s vrata”, — primjetih mu i ušutjeh.
Evo ti jednog nosi iz Mostara snopić novina za Široki brieg. U njemu bijaše rečeni broj “Osvita” sa tvojim pismom na “Pustinjaka”, u kom zavidiš mu pustinjačkoj sudbini!
Bijaše tu i “Hrvatsko Pravo” od 3. o. mj., br. 2717. s nekakvim aginskim dopisom iz Ljubuškog, u kom se kaže doslovno: “Kilogram duhana, koji se u Ljubuškom plaća 20 novčića, u Vrhgorcu i Imotskom plaća se 1 for.”
Nastavak (Osvit br. 6. god VIII.)
Onda ti ja usub: “Vidite, dobri ljudi, koliko ste sretniji od onog kotara? Što pak u Dalmaciji plaća se skuplje, neka vam ne rastu zazubice, ta onamo i svoj mrki duhan odkupljuju po to, a nekmo li ne će našeg žutoga. Haj, da im ga je imati, oni bi čudo i skuplje platili!
Ali ne smijemo ga tamo prenositi pod težku pedipsu. Bio bi prekršaj državnog zakona. Sa druge strane znamo, gdje je koje stvari malo, da je uviek skupa, a gdje je puno, da je omale ciene. Uza sve ovogodišnje tužikanje, čujem, da je baš svuda vanredno iz lzbična otišao duhan po 80 novč., a s Uzarića i iz Mokrog i po 2 krune. Vidite li sreće i blaga!
Hotili bi neki ter neki ono svoje duhanine izkititi, kako mu drago, sgrabuljati i uzeti torbu novaca. Našli su upravo! Ta nisu procjenitelji ljudi ludi?”
Onako ti se skoči od onuda jedan polupjan i unesav mi prnjke pod oči, skresa sve do devet koljena.
I držeći me zar za seoskog pregledaoca duhana, izlaja: “Ti se ljeti skitaš od vrtla do vrtla, pa samo što nekakva mjerila nosaš, bereš po 5 kruna na dan, a mi poslie tolike muke i truda preko sveg božjeg ljeta, natresamo kresnjaču, da nam poviri koji novčić! Gdje ždereš, niti plaćaš, niti pohodbine ostavljaš sirotinji”
“Tim me, dragi si mi moj, nemoj prekoravati”, odvratih mu mirno u čudu, “jer niti sam pregledaoc, niti me tko hrani bezplatno”
Drugi teturajući po dvorištu, ugusti psovati: upravitelje, procjenitelje, mjerače, a, b, c, četvrtu, petu, zapisnike, poreznike i lazu, zakone i vladu, brojeve, crne zabrane i biele dozvole, i onoga koji piše. Ne mogući podnositi rugla, zaruži ga:
“Prodji se, dobar čovječe, tog grdila, ovdje su blizu i dohodarstvenici i oružnici, možeš ti imati svoju. Pravi si smutljivac!”
Na što će on iskobeljiv se onom prvom, koji još uza me stajaše: “Dernider ga, nek mu pukne tikva o glavu, da upamti, s kim ju sadi, derni, sto mu nevjernih vjera!”
Videći, da se po me o mehku ne radi, skočih do konjčeta i pobjegoh preko mostića u kuću drveničara Šimuna Naletilića.
Datum fotografije: oko 1925./ Lokacija: Široki Brijeg / Zemlja: Bosna i Hercegovina / Autor fotografije: Nije specificirano / Arhiv: Franjevački samostan Široki Brijeg.
Vrisak.info
