S prvim pahuljama, radna snaga iz Hrvatske seli se prema Austriji. Ovdje posla u restoranima i hotelima više nema, ili ih nema u onom obimu kao što to biva ljeti, a na tamošnjim skijalištima vape za našim kadrovima.
Realno, bez njihove pomoći teško bi “iznijeli” sezonu i udovoljili svoj sili skijaša i drugih turista koji godišnje odmore planiraju provesti u Štajerskoj, Tirolu, Vorarlbergu, Salzburgu… Iz godine u godinu sve je veći interes naših ljudi za zapošljavanjem u Austriji i poslodavaca – najčešće vlasnika luksuznih hotela i restorana – za angažiranjem kuhara, konobara, sobarica…
Glavni uvjet za rad u Austriji do sada je bio poznavanje njemačkog jezika, barem njegovih osnova – razina A1 i A2; no i to se u međuvremenu promijenilo. Deficit radne snage je napravio svoje. Ako si netko tko zaista vrijedi na tržištu rada, dobit ćeš posao, makar se sporazumijevao i “na mote”.
– Svi traže kuhare. Poslodavci nas stalno kontaktiraju da ih angažiramo, pa čak i kad im kažemo da ne govore njemački, nego samo engleski – uzimaju ih.
Postalo je, dakle, dovoljno znati engleski da bi se radilo na tim pozicijama, no, naravno, govoriti njemački u svakom je slučaju poželjno zbog dobre komunikacije s poslodavcem i gostima. Zato je dobro da ga oni koji misle raditi u Austriji uče, da ulažu u svoje znanje – kaže Aleksandra Bertelt, Puljanka preko čije su agencije “Euro Career”, registrirane za posredovanje u zapošljavanju, u Austriji do sada mnogi našli posao, i što je još važnije – ostali vjerni svojim poslodavcima radi odličnih uvjeta rada na koje su naišli.
Pošteni poslodavci
Nedavno je obznanjeno da je austrijski odjel za vanjsku trgovinu krenuo u veliki lov na radnu snagu iz Hrvatske. Razlozi su sljedeći: plaće su dobre, poslodavci pouzdani, jer, – ponovno podvlačimo – striktno poštuju sve što je ugovorom regulirano, a Austrija je blizu Hrvatske.
– Tako da nerijetko naši ljudi nakon nekoliko odrađenih tjedana u kontinuitetu, uzmu par slobodnih dana i “skoknu” kući. Tu se, ovisno iz kojeg ste dijela Hrvatske, radi o pet, šest sati vožnje autocestom – veli Aleksandra Bertelt, čiji mobitel neprestano zvoni jer je interes, veli, za zapošljavanjem u Austriji ove godine premašio sva očekivanja.
– Mogu zamisliti kako će to izgledati u siječnju 2020. godine, kad padnu sve administrativne barijere za naše radnike. Sada je potrebno dobiti radnu dozvolu, za koju se pobrinu poslodavci ako u Hrvatskoj pronađu potreban kadar, a kad ni toga više ne bude, navala naših radnika će biti još veća – konstatira.
Uglavnom, za točno trinaest mjeseci Austrija će za Hrvate postati nova Irska. Bliže je, plaće su u prosjeku veće, a prava radnika na zavidnoj razini. Zapravo, Austrijanac i Hrvat u Austriji se ne razlikuju kad su u pitanju radna prava, jer se zbog visokih kazni nitko ne usuđuje zakinuti zaposlenika za bilo što mu po zakonu pripada – božićnicu, trinaestu plaću, godišnji odmor. Kako se kreću neto plaće?
– Stvari su nešto promijenile u smislu da je radni tjedan sada kraći. Zakonski više nije moguće raditi 54, nego samo 48 sati tjedno. Najtraženiji su, naravno, kuhari. Šef jedne “stanice”, kuhar koji odgovara za jedan slijed jela – zarađuje oko 1850 eura neto, a njegov pomoćnik 1650 eura. Šefovi kuhinja s bogatim radnim iskustvom, ljudi u zrelim godinama koji su radili u najboljim austrijskim hotelima ili restoranima s Michelinovim zvjezdicama, naravno, zarađuju puno, puno više, i tu je razinu jako teško doseći. No naši kuhari, koji uspiju svojim znanjem njemačkog jezika, vještinama i iskustvom dobiti posao u hotelima s četiri zvjezdice, zarađuju oko 2700 eura neto – kaže Aleksandra Bertelt.
Hrana i smještaj
Važno je napomenuti da su hrvatskim radnicima na austrijskim skijalištima osigurana tri obroka dnevno i smještaj, pa im veći dio plaće ostaje, tako da se mnogi nakon odrađene sezone koja traje gotovo šest mjeseci – znaju vratiti kući s lijepim ušteđevinama, koje kasnije ulažu u otvaranje privatnog posla. Neki se odmore mjesec dana u Hrvatskoj, pa odluče i ljetnu sezonu odraditi u Austriji; drugi, pak, zasuču rukave u nekom od naših hotela ili restorana na moru, a onda se – početkom studenoga – ponovno vraćaju austrijskim poslodavcima, jer dobrog radnika u pravilu čeka njegovo radno mjesto.
Što se konobara tiče, plaća servira je 1650 eura, a konobara koji je šef jedne radne jedinice – 1850 eura neto. Maserke, kozmetičari, radnici na recepciji plaćeni su mjesečno oko 1500 eura neto.
– Za potonja zanimanja nema nekog velikog interesa austrijskih hotelijera, barem što se radnika iz Hrvatske tiče. Kozmetičarke, maserke i recepcionarke su većinom Mađarice – objašnjava Bertelt.
Interesantno je da što smo duže u EU-u, iz Hrvatske u Austriju dolazi sve lošije kvalificirana radna snaga. Pojednostavljeno, oni koji – što se kaže – znaju posao; koji imaju diplome, certifikate, preporuke i godine radnog staža – odavno su pronašli ono što im odgovara.
– Za Austriju je specifično da svaka pokrajina izdaje onoliki broj radnih dozvola strancima koliko im je potrebno. Moja tvrtka najviše posreduje u zapošljavanju naših ljudi u Vorarlbergu i mi stvarno s tim nemamo nikakvih problema, dok, recimo, na području Salzburga odobravaju manje radnih dozvola, jer su ocijenili da za sada raspolažu dovoljnim brojem domaćih radnika – kaže naša sugovornica.
Put pod noge
Interes za zapošljavanje u Austriji iz sezone u sezonu raste. Što usmenom predajom i komunikacijom preko društvenih mreža, oni koji su u planinama odradili sezonu ili dvije, informiraju druge o svojim iskustvima koja su mahom pozitivna. Njihove pozitivne priče najveći su mamac radnicima iz Hrvatske, a bolja primanja za iste poslove – najveći argument u korist zapošljavanja u Austriji.
– Pazite, kad ljudi shvate da im se svaki prekovremeni sat uredno plaća, da se mogu dogovoriti oko slobodnih dana; ukratko, da se sve što ugovore s poslodavcem poštuje do zadnje riječi, onda se jednostavno požele vratiti i dogodine tamo gdje im je bilo dobro – zaključuje Aleksandra Bertelt, suvlasnica tvrtke “Euro Career”.
U Austriji se radi žestoko, u glavnoj skijaškoj sezoni posla je preko glave, rinta se “leva-leva”, no tko se ne boji raditi, a kod kuće je nezadovoljan plaćom, šefovima i/ili općom atmosferom u društvu – njemu je put pod noge. Dio smo EU-a; zašto ne bismo iskoristili šanse koje se nude na europskom tržištu rada? Gospodarstvo u bogatim zemljama EU-a – Njemačkoj, Austriji, Švedskoj – galopira, dobrog radnika se svijećom traži, pa osjećate li se takvim, što čekate?
Slobodna Dalmacija
