Da nije bilo krvavog rata ’90-ih, Sarajevo bi u svijetu vjerojatno bilo najpoznatije po 14. Zimskim olimpijskim igrama, koje su u veljači 1984. održane u ovom gradu i okolnim planinama.
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
No, mjesta koja su prije 40 godina bila sportska borilišta, 1992. su se pretvorila u ratna pa su tako i planine koje su Sarajevo te olimpijske godine otvarale prema svijetu u ratu postale dio srpskog vojnog obruča, najdulje opsade jednog grada u modernoj povijesti.
Brojnim događajima ovih dana obilježava se taj važan jubilej, do tada najuspješnijih Olimpijskih igara. Sarajevska Olimpijada po mnogočemu je bila jedinstvena. Bile su to, među ostalim, prve Olimpijske igre u jednoj državi socijalizma i prve za mandata dugovječnoga predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha. S više od 2500 sudionika, bile su to i najmasovnije Zimske olimpijske igre do tada. Natjecanja u rekordnom broju sportova, ali i s rekordnim brojem zemalja sudionica, njih 49. Prvi su put na Olimpijskim igrama sudjelovali sportaši iz Monaka, Portorika, Djevičanskih Otoka, Egipta i Senegala.
Uz sportske, kroničari su zabilježili i brojne druge kuriozitete vezane uz ovu Olimpijadu. Sarajevo i tadašnja država dobili su domaćinstvo 14. ZOI u trenutku kada sportska i prateća infrastruktura za takav događaj nisu postojale. U to se vrijeme u BiH o tomu nije mnogo govorilo i pisalo, ali svjetski mediji izražavali su otvorenu sumnju u sposobnosti jedne komunističke države da se u kratkom roku pripremi za najveći sportski događaj. Ipak, godinu dana prije svečanog otvorenja ZOI-ja, izgrađeni su svi potrebni objekti. Realizirano je 167 glavnih i više od 400 pomoćnih projekata. U Sarajevu su izgrađena cijela naselja koja su imala ulogu olimpijskog sela, dvorana Zetra, bob i sanjkaška staza na Trebeviću, skakaonice na Igmanu, skijaški centri na Jahorini i Bjelašnici…
poster
Iz tog vremena datira i gradnja jednog od kasnijih simbola grada – hotela Holiday Inn – te brojnih drugih građevina koje su, nažalost, kao, uostalom, i gotovo sva sportska infrastruktura iz vremena Olimpijade oštećene ili uništene tijekom rata. Do danas značajan dio toga nije obnovljen i pitanje je hoće li ikada i biti. Primjerice, od bob-staze na Trebeviću ostala je tek gomila betona, a neki stručnjaci kažu kako bi obnova skakaonica na Igmanu koštala više nego ponovna izgradnja. Zato su i ideje o ponovnoj organizaciji Olimpijade, koje su se prije nekoliko godina pojavile u Sarajevu, više bile plod nerealnih želja nego stvarnih mogućnosti. Zimski sportovi u međuvremenu su se značajno razvili, a njihov broj povećao. Broj sudionika današnjih Olimpijada znatno je veći nego 1984., a infrastrukturne, logističke i tehničke potrebe za organizaciju jednog tako velikog planetarnog događaja su neusporedive s onima od prije 40 godina.
To ne znači da Sarajevo ne treba njegovati svoj olimpijski duh i čuvati tradiciju 14. Zimskih olimpijskih igara. Dio je to sarajevske i bosanskohercegovačke povijesti na koji se, uistinu, može biti ponosno. Dakako, ne podcjenjujući ulogu i značaj koje su ostale republike bivše Jugoslavije imale u organizaciji Olimpijade.
BiH su danas potrebne neke druge pobjede i pothvati o kojima će umnogome ovisiti i njezina budućnost. Olimpijski duh treba prenijeti na politički teren. U fair-play natjecanju odigrati timski, ali tako da svaki igrač bude zadovoljan konačnim rezultatom – uređenom, funkcionalnom i državom po mjeri svih triju njezinih naroda. Nemoguće!? Pa u politici, kao i u sportu, kada su na terenu pravi igrači, samo nebo je granica.
Vrisak.info
