Bilo je to 25. listopada ratne 1991., kad su svjetski mediji uz fotografiju pilota Rudolfa Perešina pokraj aviona MiG-21 na aerodromu u Klagenfurtu, prenijeli i njegove riječi: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!”
Umjesto da nadzire povlačenje JNA iz Slovenije, upravo toga dana obavio je prelet, zapravo bijeg kojim je udario tešku pljusku agresorskoj vojsci, a svome narodu darovao silni ponos u najkritičnijim danima Domovinskog rata.
“Svi su se vratili”
Četiri godine zatim Rudolf Perešin, u to doba zapovjednik lovačke eskadrile na Plesu, shvatio je da zapravo nikad nije dostojno proslavio događaj koji je, bez ikakve sumnje, snažno obilježio njegov životni put. Trebalo je to biti dvostruko slavlje: fešta zbog preleta i krizma tada 14-godišnje kćeri Daliborke. Supruga Ljerka preuzela je organizaciju u lovačkom domu na Sljemenu, a njezin Rudi dostavio je popis uzvanika, mahom svojih bliskih prijatelja i suboraca, koji i danas čuva poput kakve relikvije.
Međutim, 1. svibnja te 1995., suprug joj je povjerio da će doći do promjene plana jer Hrvatska vojska kreće u operaciju Bljesak.
– Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok”. Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti. Naime, s Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio – prisjeća se Ljerka.
Otišla je na posao ništa ne sluteći, čak ni onda kad su je istog dana posjetili Rudijev prijatelj, jedan liječnik i čovjek iz službe i rekli joj da se Rudi nije vratio.
– Tog trena i sljedeće dvije i pol godine ja sam živjela s rečenicom koju su tada izgovorili: da je iskakao i da će se vratiti. Međutim, idućih dana novine pišu: “Izgubili smo Perešina”, “Poginuo Perešin”. Kakva konfuzija. Od tog trenutka krenula je moja borba – kaže pilotova supruga. Vjerovala je tada da se negdje pritajilo, da će kao dobar plivač preplivati Savu.
– Ali ono što ja nisam znala jest da je avion pao na hrvatsku stranu. Nisu to znali ni njegovi kolege, a meni je bilo nezamislivo da nisu podizali potragu. Danas razumijem, trajala je još uvijek velika i važna operacija, netko bi možda isto izgubio život, ali tada mi je to bilo neprihvatljivo – iskreno će Ljerka Perešin.
Tek u lipnju mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona i tada je na teren krenula ekipa stručnjaka HRZ-a koji su pritom i dokazali da se, nakon paljbe koju su po njemu osuli iz Bosanske Gradiške, katapultirao.
– Tada sam mislila da je zarobljen i da je pitanje trenutka kad će Rudi biti razmijenjen – kaže. Kada je u kolovozu krenula operacija Oluja, vjerovala je da ćemo zarobiti časnika adekvatnog Rudiju za razmjenu.
– Kada je objavljeno da su srušena dvojica srpskih pilota, isti sam tren zvala zapovjedništvo, ali su mi rekli da je to objavljeno samo radi dizanja morala pa je sve palo u vodu. Tada sam već počela strahovati – sjeća se.
Počela je obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu.
– Znala sam da njezin suprug nije živ, ali to joj nisam mogla reći. Lagali su i oni meni: brat tog Lakića rekao mi je da je Rudi živ, da su ga vidjeli, čak su rekli kakav je lančić imao, kakav privjesak. U to vrijeme dobila sam i ozbiljne prijetnje pa me SIS stavio pod pratnju. Naime, pred kuću mi je s pištoljem došao neki čovjek iz Banje Luke, koji je tvrdio da zna gdje je Rudi i tražio novac. Kad sam zatražila konkretan dokaz, počeo mi je obilaziti oko kuće – prisjeća se Ljerka Perešin. Sada već pomalo očajna, ali još uvijek spremna na sve, početkom srpnja 1997. poslala je pismo časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenje. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.
– Poslala je jednu karta sa svetom obitelji i poruku da ona daje mise i svakog ponedjeljka moli za mene. To je bilo krajem srpnja. Bio je ponedjeljak, 4. kolovoza 1997. kad je moj suprug razmijenjen – kaže Ljerka.
Pokopan u Odžaku
Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima.
– Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjeća se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu.
U idućim danima sklopila je cijeli mozaik. Nakon katapultiranja Rudi je smrtno stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana.
– Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora i tu je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su ga preselili u krug banjolučke vojarne i otamo ga predali meni – kaže Ljerka. Premda je u smrtnom listu navela 30. svibnja kao datum, na grobu ga nije dala napisati, a njezina obitelj za svoj je datum odabrala 2. svibnja, dan operacije Bljesak kada je njezin Rudi poletio u beskraj nebeskog prostranstva koje je toliko volio. Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca, istinskog junaka Domovinskog rata.
Vrisak.info
