Prof. dr. Josip Paladino, jedan od najuglednijih hrvatskih neurokirurga, u emisiji Romana Bolkovića “1 na 1” govorio je o svom radu u operacijskoj sali koju opisuje kao prostor najveće jasnoće. Opisao je kako se priprema za operacije, zašto su odluke važnije od same tehnike te zbog čega njegove operacije traju kraće od uobičajenih.
U operacijsku salu prvi put ušao je 1. svibnja 1978., a zadnji put u petak popodne kada je završio operaciju u Mostaru. Kako kaže dr. Josip Paladino, nema ljepšeg i zanimljivijeg mjesta od operacijske dvorane. Ona za njega predstavlja prostor najveće jasnoće, upravo zato što se ondje sve pojašnjava, nema varanja i nema mogućnosti lažiranja.
“U nogometu, kada si među 11 igrača, uhvatiš na utakmici neki moment kada se možeš nasloniti na koljena, možeš malo šetati, lopta nije kod tebe, trener gleda na drugu stranu, ali u operacijskoj sali neurokirurg je sam. Asistent ima vrlo malo mogućnosti ikome išta pomoći, on više sudjeluju edukacijski”, opisuje.
To je, kaže, “one man band”. Za njega je to svojevrsni užitak, jer snosi svu odgovornost i sve odluke donosi sam.
“U neurokirurgiji odluke se donose unutar nekoliko sekundi. Operater ne operira prstima, nego odlukama. Važno je da operacija bude što kraća da se pacijenti bolje i brže oporave”, dodaje dr. Paladino koji navodi kako njegove operacije traju svega 4-5 sati.
U sali se osjeća najugodnije
Mladi kirurzi radi svoje sigurnosti vole pronaći sve moguće anatomske činjenice i detalje u operacijskom polju. Njega to ne zanima. On radi ono što je u “fokusu priče”.
“Davno sam prošao fazu kada sam uživao u sitnoj preparaciji, ali tu se gubi vrijeme. Kada treba donijeti odluku, primjerice kada neka žila krvari, a ne vidite koja krvari, tu može pomoći iskustvo, jer to si vidio par stotina puta. Odluke su one koje čine dinamiku, a ne prsti. Naravno, ne smijete biti ljevoruk, ali prsti su manje važni”, pojašnjava.
Bez obzira na to koga je i kada operirao, nikada u životu nije osjetio strah od te odgovornosti.
“Kopam pacijentu po mozgu, po duši, po identitetu, dok on spava. Ali nikad nisam osjetio strah od odgovornosti. Tamo se osjećam puno bolje nego u ambulanti. Tamo mi je najugodnije, tamo sam kao riba u vodi”, kaže dr. Paladino.
Prije operacije trudi se opustiti atmosferu, a tijekom nje sluša glazbu
Neposredno prije operacije, zamišlja njezin tijek, smišlja nekoliko opcija koje zna dan unaprijed. Kada uđe kroz vrata operacijske sale, trudi se opustiti atmosferu u timu pa im tako priča šale i viceve. A tijekom same operacije uvijek sluša glazbu.
“Sasvim je sigurno da dobra muzika djeluje pozitivno, isto kao i boja i kvaliteta svijetla. Volim rock and roll, R&B… U salama sam uvijek montirao zvučnike tako da sam imao dobar razglas na zidu”, govori.
Na kraju, ističe važnost odnosa s pacijentom.
“Ne distanciram se od svog pacijenta, to mi je možda mana, ali možda i prednost. U potpunosti se identificiram sa svojom ulogom u trenutku kada sjednem s pacijentom i razgovaram o njegovoj bolesti. Kada mu moram reći što mu je, pokazati što ću mu napraviti, uvijek mu napravim na slikama. Ljudi se boje onoga što ne znaju pa ako im pokažeš put kojim ćeš proći, bit će mu lakše nego da zatvori oči i ne zna što ga čeka”, zaključuje dr. Paladino.
Vrisak.info
