Vijest da je preminuo mons. Henryk Hoser prohujala je Međugorjem u petak navečer dok se na vanjskom oltaru odvijala pobožnost klanjanja križu, koja je ondje uvijek petkom nakon večernje mise, na kojoj je i mons. Hoser redovito sudjelovao. No njegova nazočnost na takvim molitvama upravo je pokazivala njegovu poniznu i jednostavnu narav, jer se nikada nije isticao svojom pojavom, nego se povlačio u zadnje redove, iza svih svećenika, i u tišini obavljao adoraciju.
Vjeruje više nego fratri
Tako je došao i u Međugorje prije nešto više od četiri godine. Bez velike pompe i parade, pa nitko ne bi rekao da ga je papa Franjo poslao kao svojega osobnog izaslanika da u turbulentnom međugorskom fenomenu odvoji žito od kukolja. Poniznom redovniku palotincu, mons. Hoseru (79), koji je prije toga bio u Ruandi (gdje se Blažena Djevica počela ukazivati u Kibehu u samo šest mjeseci razmaka od Međugorja i gdje su ukazanja službeno priznata), kao da je sve bilo jasno u 24 sata boravka pod međugorskim nebom. Nevjerojatnom je brzinom pohvatao sve konce, a najviše su ga se tih prvih dana dojmili dugački redovi pred ispovjedaonicama.
U nevjerici je vrtio glavom jer u današnjem svijetu toga, praktički, više nema. Znajući da protivnici Međugorja neprestano rovare protiv fenomena, vrlo je brzo papi Franji poslao prvo izvješće koje je bilo više nego pozitivno. Naglasak je, kao što je papa i želio, stavio na plodove Međugorja, a to je sakramentalni život s euharistijom u središtu te nizom pobožnosti od krunice do križnoga puta. Dakako, potkrijepljeno dolaskom milijuna hodočasnika u to malo hercegovačko mjesto. Pitali smo jednom znalce međugorskih prilika vjeruje li mons. Hoser u međugorska ukazanja, a oni su nam odgovorili: “Ma, pustite ga, vjeruje više nego fratri!” Ta pošalica, zapravo, otkriva da se Hoser vrlo dobro upoznao s prilikama u Međugorju, pa je i o vidiocima javno govorio kao o posve normalnim, običnim i obiteljskim ljudima, posve u suprotnosti s njihovom slikom u medijima, koji su ih ismijavali i rugali im se. Štoviše, Hoser to nije mislio samo o vidiocima, nego i o župljanima Međugorja, kojima je poslan 2018. kao apostolski vizitator, a s kojima se susretao u njihovim domovima, odlazio im na sprovode, susretao ih je na poljima i u vinogradima. Na prvoj je proslavi zaštitnika Župe sv. Jakova i sebe svrstao u župljane rekavši “mi Međugorčani”.
Međutim, to ga stapanje s okolinom u koju je došao nije lišilo osjećaja obveze da sudjeluje u rješavanju statusa međugorskog fenomena, pa je njegovom zaslugom papa Franjo ukinuo zabranu svećenicima, biskupima i kardinalima da hodočaste u Međugorje. Bio je to gotovo revolucionaran korak, ali se posve uklapao u onu priču koju je vatikanist Andrea Tornielli objavio na svojem blogu netom prije Hoserova dolaska u Međugorje.
A radi se o tome da će Vatikan priznati prvih sedam dana ukazanja, poslati u Međugorje svojega upravitelja, ukinuti zabranu hodočašćenja svećenicima te Međugorje proglasiti pontifikalnim svetištem. Ostalo je za obaviti ovo posljednje, tj. da se Međugorju službeno prizna status svetišta. Mons. Hoser je i tu imao utjecaja, jer je ove godine Međugorje gurnuo u maratonski molitveni lanac marijanskih (priznatih) svetišta. Njegovom zaslugom prije dvije godine na Festival mladih došla je sva sila kardinala i nadbiskupa, a lani, kada to nije bilo moguće, papa Franjo mladima je uputio pismo. Kao i ove godine, prije dva tjedna.
Nije se dao obeshrabriti
U iščekivanju daljnjih događaja, papa Franjo zacijelo će u Međugorje poslati nekog novog Hosera, tj. biskupa istoga profila, koji će dovršiti posao koji je mons. Hoser započeo, a koji je spriječio njegov iznenadni odlazak, premda se znalo da će, zbog preboljene malarije, teško izboriti bitku s koronom i njezinim posljedicama. Vatikan je pratio tijek njegove bolesti i sve loše vijesti koje su posljednjih tjedana stizale u Međugorje, stizale su i u Rim. Pa je sigurno otpočela potraga za Hoserovim nasljednikom, čije ime može relativno brzo osvanuti. Jer mu je namijenjena ista misija, tj. put koji je Međugorju zacrtao papa Franjo, a to je status svetišta, kojim će upravljati Sveta Stolica. Šteta je samo što ponizni i dobronamjerni mons. Hoser to nije dočekao.
Međugorje stoga s pravom tuguje za mons. Henrykom Hoserom, Poljakom koji je u ove četiri godine postao i napola Hercegovac, jer ga je Hercegovina prihvatila kao svoga sina. Učinila je to najviše stoga što je u Međugorje došao dobronamjerno, otvorena srca i bez ikakvih predrasuda. Nije se dao obeshrabriti ni podmetanjima ni podilaženjima, stvorio je objektivnu sliku koju je proslijedio Vatikanu, koji upravo zahvaljujući povjerenju u mons. Hosera i misiju koju mu je povjerio sada ima uvid u pravo stanje i zbivanja u Međugorju. Pa će ono moći i u budućnosti donositi obilne plodove kao i dosad.
Vrisak.info
