Geolog Goran Kniewald, koji je kao vještak za okolišnu forenziku svojedobno bio i član ekspertne skupine Interpola, u srijedu je na Županijskom sudu u Zadru potvrdio da je moguće da su vatrogasci kobnog 30. kolovoza 2007. godine dva puta gorjeli.
Kniewald je to rekao nakon što ga je otac stradalog vatrogasca Igor Marinović pitao je li to moguće s obzirom na to da se ne zna što se dogodilo s vatrom nakon posljednjeg “SOS” poziva vatrogasaca upućenog u 15.20. Kniewald je potvrdio da se ne može isključiti teorija da su vatrogasci dva puta gorjeli jer, kako je rekao, postoji mogućnost da je čelo južnog kraka požara “progradilo” većom brzinom od stražnjeg dijela, piše Slobodna Dalamcija.
– Moglo je tako klancem najprije proći čelo požara, a onda zadnji krak. Ne može se isključiti mogućnost da su zbog toga vatrogasci dva puta gorjeli – zaključio je geolog na suđenju Draženu Slavici.
Deset sekundi za bijeg
Prije nego što ih je u klancu iznad uvale Šipnat 30. kolovoza 2007. godine sustigla nezapamćena toplina koja se prema njima kretala brzinom od 40 metara u sekundi, vatrogasci su imali svega sedam do deset sekundi za bijeg. Brzina vruće mase čija je temperatura dosezala i dvije tisuće stupnjeva, koja ih je sustigla dok su se kretali prema kruški s vodom, razvila se nakon što je požar u klancu došao u eruptivnu fazu, što se dogodilo u trenutku dok su vatrogasci prolazili posljednjih 420 metara klanca.
U trenutku kada se erupcija topline počela kretati prema njima, vatrogasci su od te vruće mase bili udaljeni oko 280 metara – moglo se doznati od jedanaest vještaka i znanstvenika iz dva istraživačka tima koji su u srijedu odgovarali na pitanja suca Borisa Radmana o okolnostima nezapamćene vatrogasne tragedije u Hrvatskoj.
Jesu li neposredno prije fatalnog trenuka mogli vidjeti što im je “za petama”, odnosno jesu li “gledali smrti u oči”, nije se moglo sasvim razjasniti.
– Vatrogasci su se, dok su bili u klancu, mogli okrenuti i vidjeti položaj plamena južnog kraka požara s eruptivnim efektom, a je li bilo dima, ne znamo – rekao je Kniewald. Dodao je da im je život postao konkretno ugrožen tek nakon što su skrenuli u klanac kroz koji su išli po krušku s vodom. Tamo su, naime, skrenuli odlukom zapovjednika požarišta na terenu Dina Klarića, kako bi izbjegli sjeverni krak požara. No, međutim, nisu znali da postoji i južni krak požara, koji se sa sjevernim spojio nakon što su stupili nogom u sudbonosni klanac.
Vještaci su nadalje zaključili da su vatrogasci iz helikoptera mogli vidjeti klanac, te da kruška s vodom nije bila spuštena na mjesto adekvatno za gašenje požara jer je riječ o minimalnoj površini za slijetanje.
Da je požar ugašen u roku od 30 minuta ne bi se niti proširio Kornatom, a u začetku ga je trebao ugasiti Nacionalni park Kornati ili radnici koji su izvodili radove na Karauli da su imali osiguranu protupožarnu zaštitu. Kada se već razvio, požar su trebale gasiti zračne snage, odnosno minimalno dva kanadera i dva helikoptera.
