Danas se navršilo 28 godina od zločina kojeg su nad Hrvatima Križančeva sela u Vitezu počinili pripadnici Armije RBiH.
Od 64 ubijenih, njih bili su vojnici, a ostalo civili.
34 ubijene osobe pronađene su na kućnom pragu, a 30 zarobljenih su poslije mrtvi razmijenjeni.
Na snazi je bio sporazum o prekidu vatre. Samo par dana ranije u tu opkoljenu enklavu u Novu Bilu, nakon jednogodišnje opsade, stigao je humanitarni konvoj “Bijeli put”.
34 ubijene osobe pronađene su na kućnom pragu, a 30 zarobljenih su poslije mrtvi razmijenjeni.
Podsjećamo kako je za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a, koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice, kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, pred Sudom BiH sudi se bivšim pripadnicima Armije RBiH Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću, Sadiku i Šaćiru Omanoviću, te Kasimu Kavazoviću. Više pogledajte u prilogu RTV HB.
Na redakcijski mail portala Grad Busovača prošle godine stiglo je pismo, odnosno ispovijest mladog bojovnika HVO-a koji je s nekolicinom maloljetnika dragovoljno otišao u ratne borbe u Križančevo selo 1993 ….
Ispovijest prenosimo i danas, 22. prosinca, na 28. obljetnicu:
22. prosinca 1993. godine nakon obuke (iako sam već od početka imao borbenog iskustva) po ratnom rasporedu raspoređen sam u vod Vojne policije Vitez kao mladi vojnik, s nepunih 18 godina.
Osiguranje nekadašnje tvornice eksploziva Slobodan Princip Seljo. Toga dana jutrom sam krenuo pješice iz Busovače u Vitez i “ratnim putem” kroz naselje Rijeka čuo sam pucnjeve iz pravca Križančeva sela ne znajući što se događa. Već se razdanilo… Idući naseljem Rijeka sretnem posadu na “trocijevcu” u tom trenutku nedaleko od nas pade granata i srećom nikoga nije povrijedila. Pita me jedan od posade momak je l’ sve u redu kažem ja onako smijući se “ma sve u redu”. Veli on posadi “promijenimo poziciju vjerojatno nas traže”.
Dolazim u Princip i samo što sam se pozdravio sa suborcima dolazi zapovjednik sa strašnom viješću. “Dečki, postrojbe Armije BiH”, upravo nam javljaju, “upale su u Križančevo selo situacija nije dobra i evo upravo je stigla depeša iz zbornog područja Vitez da vam je pročitam”.
Zbog kritične situacije u Križančevom selu pukovnik Blaškić poziva samo dragovoljce iz bilo koje postrojbe, s bilo koje dužnosti da se jave svojim zapovjednicima gdje će biti raspoređeni na kritičnim točkama Sofa ili Križančevo selo. Pored postrojbi za posebne namjene koje su već žurno upućene na bojišnicu traže se samo dragovoljci.”
Nije ni sekunda prošla javlja se nas petnaest” JA JA svi u glas daj da ja idem zapovjedniče”. “Polako momci treba samo osam za sada iz naše postrojbe.” Uspijem se među prvima “ugurati” i još sedam mladih vojnih policajaca i sjednemo u jednu prostoriju čekajući raspored i pri tome pored borbenog kompleta dobijemo po još po petnaest metaka da imamo. Municije je bilo slabo pokoja bomba i to je to sve što smo imali…
Danas kad se sjetim tih momaka… nitko od nas nije imao skoro 18 godina. Sjedimo nasmijani, čekamo zapovijed, raspored… uopće ne razmišljajući hoćemo li se vratiti živi, nego smo samo s borbenim žarom razmišljali gdje ćemo dobiti raspored i ako treba da položimo život boreći se da zaštitimo svojom mladom krvlju Vitez i Vitežane, te one koji se ne mogu braniti, a što se i pokazalo u Križančevom selu… što ih čeka ako pripadnici Armije BiH uđu u grad.
Nakon toga dolazi druga depeša u kojoj piše da u zbornom području Vitez ne mogu vjerovati koliki je odaziv u kratkom vremenu dragovoljaca. U kratkom vremenu 450 bojovnika spremno je da na silu udari silom hrabro junački spremnih da polože život u obrani i opstojnosti ovih prostora. Uskoro idemo i branimo, ma branimo hrabro, odlučno i polako vraćamo pozicije. Pri tom nailazimo na poginule i mučki ubijene bojovnike i civile. U jednom potoku žicom vezani jedni do drugih moji suborci pronalaze pet vojnika streljanih i jednog civila s njima. Tu je se pokazalo jedinstvo hrvatskog vojnika, tu smo pokazali nemjerljivu hrabrost pa i po cijenu života kojeg su mnogi dali da bi danas ova djeca, mladići i djevojke mogli nosati zastave na leđima “urlati ” Hrvatska, Hrvatska kad je tekma odnosno kad igra naša repka.
A kada dođu oni dani kada se treba sjetiti poginulih bojovnika, mučki ubijenih nevini civila, žena, staraca i djece… tada nema nikoga osim političara, možda tek pokoji zapovjednik i vojnik da oda počast za onu svu žrtvu koju smo podnijeli boreći se da opstanemo. “Valjda smo zaslužili da budete u stroju s nama u miru da odamo poštovanje onima u ratu koji su dali svoje živote da budete ono što smo danas – HRVATI i svoji na svome. Kako se znate skupiti prateći tekmu, skupite se i na mjestima gdje su mnogi veliku cijenu platili da bi vi danas mogli biti ono što jeste…”
Vrisak.info
