Nije mi poznato da postoji ijedan sličan slučaj, a upoznat sam kako je prije više godina vraćena imovina svima onima koji su bombardirali gradove, konkretno oficirima JNA”.
Tako je gradski vijećnik Mostara i zamjenik predsjednika Hrvatske republikanske stranke (HRS) Slaven Bevanda prokomentirao jednu od diskriminacija, a koja je “preživjela” čak 26 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. U pitanju su poslovni prostori u dijelu Staroga grada u Mostaru koje su do početka rata koristili nebošnjaci, Hrvati, Srbi, Albanci, a nikada nakon rata nisu mogli doći u njihov posjed, piše Večernji list BiH.
Raskinuli ugovore
To je rezultat jedne bahate nacionalističke politike koja je široj javnosti odašiljala sliku o sredini otvorenoj za sve, a koja je, u biti, i vrlo praktično pokazala da im predstavlja problem sve ono drukčije. Upravo su gradski vijećnici HRS-a potaknuli da se u programu rada Gradskog vijeća i gradske uprave konačno pokrene pitanje o kojemu se godinama šutjelo smatrajući ga tabu-temom.
– Radi se o tome da, u odnosu na prijeratne korisnike poslovnih prostora, 32 obitelji nebošnjačke nacionalnosti koje su imale ugovore i koristile poslovne prostore na području zone Staroga grada nisu nikada stekle mogućnost da im se vrate poslovni prostori koje su koristili i u koje su ulagali, plaćali zakup, razvijali biznise. Na taj način oni su u odnosu na ostale korisnike diskriminirani – tvrdi Bevanda za Večernjak.
Prostori u staroj gradskoj jezgri Mostara uglavnom su u vlasništvu gradskih vlasti te su iznajmljivani i davani u zakup privatnim korisnicima, od ugostiteljskih objekata, do frizerskih salona, kafića, starih rijetkih zanata, ateljea… Nakon završetka rata vlasti tadašnje većinske bošnjačke općine u Mostaru raskinule su sve ugovore s prijeratnim korisnicima Hrvatima, Srbima, Albancima i zakupcima iz reda drugih naroda. Nijedan ugovor, međutim, nije raskinut s korisnicima iz reda bošnjačkoga naroda. Objekti koje su koristili nebošnjaci naknadnim su ugovorima dodijeljeni na korištenje isključivo Bošnjacima, čime su se, više je nego jasno, stvorile segregacija i diskriminacija. Desetljećima se korisnici tih prostora pokušavaju izboriti za svoja prava koja su im zajamčena međunarodnim konvencijama, ali i Daytonskim sporazumom. Konkretno, aneks VII. Daytonskog mirovnog sporazuma definirao je i pitanja povrata imovine, ali i korištenja stanova i poslovnih prostora.
– Sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i prognanika važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i prognanicima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, osobito zbog njihova etničkoga podrijetla, vjeroispovijesti ili političkoga uvjerenja”, navodi se u aneksu VII. Daytonskog sporazuma.
Ništa nije priznato
I dok pak to svugdje drugdje vrijedi u BiH, u Starome gradu, koji bi morao biti poseban svijetao primjer i zbog činjenice da je sa Starim mostom upisan na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine, to se ne događa dva i pol desetljeća poslije. Gradske vlasti nisu do sada uspjele riješiti problem lokalnih gazda koji su ovo područje preuzeli kao vlastitu imovinu i upravljaju njome. Zbog te diskriminacije korisnici ovih poslovnih prostora čak su uputili zajedničku tužbu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu kako bi se ispravila ova nepravda. Nije poznato dokle se došlo s ovom tužbom koja upozorava na ovaj ozbiljan problem. Po riječima vijećnika Bevande, koji je i odvjetnik, Grad Mostar mora ispraviti nepravdu prema ljudima koji su prije rata koristili gradske prostore, a napose diskriminaciju koja je, posve očito, počinjena na temelju nacionalne pripadnosti.
– Ti ljudi imaju određena prava koja su imali po tim ugovorima. Imali su određena ulaganja, nije im priznata ratna šteta. Mi želimo da se te stvari urede i da se dovedu u ravnopravan položaj sa svima ostalima – kaže Bevanda. On dodaje da postoji način kako se može riješiti ovaj prijepor.
– Ako je netko potpisao ugovor na pet ili deset godina, a koristio je taj prostor tri godine i imao ulaganja, u najmanju ruku bilo bi fer da mu se ponovno omogući koristiti taj prostor. Moguće je rješenje i da se pojedinim ljudima isplati odšteta ako je to već učinjeno i nekim drugim. A kroz ovaj proces želimo da se utvrdi pravo stanje stvari i korištenja imovine u vlasništvu Grada Mostara, na koji su način i pod kojim uvjetima pojedini dobivali tu imovinu, kako je sada koriste, radi li se samo o jednonacionalnoj dodjeli imovine – kaže Bevanda.
Vrisak.info
