Narodi se osjećaju ponosnijima kada im svira himna, pobjeđuje reprezentacija ili kad, pak, slave blagdane. Svoj ponos izražavaju raznim proslavama na kojima su zastave nezaobilazni folklor, piše Jozo Pavković u Večernjem listu.
Hoće li se za nekoliko dana vijoriti trobojnice u hrvatskim domovima, primjerice, za Dan antifašističke borbe 22. lipnja, Dan državnosti 25. lipnja ili, pak, za Dan neovisnosti 8. listopada? Vjerojatno ne, a još je poraznije to što dio građana i ne zna što slavi tih dana. Tim praznicima Sabor bi mogao uskoro dodati i 23. listopada kao “Dan Hrvata izvan Hrvatske”. Datum kada je hrvatski jezik proglašen službenim jezikom u javnoj uporabi (1847.) trebao bi biti službeni simbol iseljeništva.
Borba za svoj jezik neraskidivo je povezana s borbom za političku slobodu i suverenost. Idealna je to poveznica domovinske i iseljene Hrvatske. Iako predlagači uistinu imaju argumente za novi praznik, Sabor ipak treba propitati je li 23. listopada najprikladniji datum s kojim će se poistovjetiti dijaspora. Ako u Sydneyju, New Yorku, Frankfurtu ili bilo gdje drugdje u svijetu, kao i u RH, njihov praznik neće biti slavljen s ponosom, onda ga je besmisleno proglašavati. Svehrvatsku proslavu, osobito toga dana, trebalo bi iskoristiti i za gospodarsko, kulturno, političko te svako drugo nacionalno umrežavanje četiri milijuna iseljenih i četiri milijuna Hrvata u domovini.
I svih njih zajedno s Hrvatima iz BiH. Dvojim bi li, recimo, 15. kolovoza, kada se slavi Velika Gospa, koja je ujedno i zaštitnica, kraljica Hrvata, bio prikladniji? Ona je Hrvatima ono što je Ircima Sv. Patrik ili Talijanima Kolumbov dan. Osim toga, kao i Hrvati, Veliku Gospu slave i Amerikanci, Europljani i mnogi drugi narodi. U takvom ambijentu i naši iseljenici uklopili bi se u već stvoreno svečarsko ozračje. Ako ne 15., onda je prikladna “uočnica” 14. kolovoza.
Time bi se postojećem neradnom danu dodao još jedan pa bi slavlja i u RH bila bogatija. Čak je i za gospodarstvo prihvatljivije postojećem neradnom danu (15. 8.) pridružiti još jedan (14.), nego jednim danom (23. 10.) prekidati radni tjedan. Uz sve argumente, treba dodati i to da posljednje desetljeće iseljenici više dolaze u domovinu za Veliku Gospu nego za Božić. I 30. svibnja (konstituiranje prvoga Sabora RH) bio bi prihvatljiv datum. Do 2001. godine obilježavao se kao Dan državnosti.
Taj praznik najviše je zaživio u hrvatskom narodu. Ukinula ga je SDP-ova koalicija. No, on se još uvijek slavi u dijaspori. U dijelu BiH, u Zapadnohercegovačkoj županiji, službeno je neradni dan. Ima još dosta prijedloga koje bi valjalo razmotriti. Nikako se ne smije uvesti u kalendar još jedan praznik koji Hrvatima neće puno značiti. Dijaspori treba konačno nešto i simbolično što će je jače povezati s matičnom domovinom. Ako se ipak odluči da se kao poveznica uzme dan kada je hrvatski jezik proglašen službenim, onda bi taj datum (23. 10.) morali razumjeti svi u iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj. Do sada je često trebao prevoditelj.
