– Ničim izazvan, prije tri dana je novoizabrani ministar obrane Republike Hrvatske Ivan Anušić u svom obraćanju tijekom otvaranja spomenika “Zore slobode” na lokaciji nekadašnjeg zloglasnog logora Heliodrom potvrdio kako je 1993. godine sudjelovao na “mostarskom ratištu”. Ova izjava ministra obrane Hrvatske nedvosmisleno još jednom potvrđuje karakter rata i agresiju na Mostar i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, sada se ide i korak dalje, ne skrivajući namjere i teritorijalne pretenzije, koje su očito i danas prisutne – priopćili su iz SDA Mostara.
Haaška presuda
Pri tome su se ponovno pozvali na presudu Haaškoga suda protiv šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne te se upitali je li to ujedno “službeni čin priznanja počinjenog udruženog zločinačkog pothvata i agresije, u čemu je sudjelovala i Hrvatska”.
Komentari iz SDA i drugih bliskih organizacija sugeriraju kako se Hrvati i hrvatska država trebaju svaki put ispričavati pri spomenu Domovinskog rata, sukoba s bošnjačkom Armijom BiH, piše Večernji list BiH.
A kao toljagu za takve tvrdnje koriste argumente krajnje pristranog Haaškoga suda, koji u gotovo 25-godišnjem postojanju nije procesuirao ni jedan masovni zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. A matrica te nacionalističke, počesto mitomanske toljage posve želi zanemariti zločine počinjene nad Hrvatima kako na području grada Mostara ili doline Neretve, koja od Konjica do Mostara predstavlja etnički najočišćeniji dio Bosne i Hercegovine nakon područja istočne Bosne, Srebrenice, Žepe, Bratunca.
Nema sela i naselja – od Konjica do Mostara, od Orlišta, Trusine, preko Doljana ili pak Uzdola u Jablanici i Rami do Grabovice kod Mostara, Bijeloga Polja ili pak postojanja logora za Hrvate u središnjem dijelu grada – da nije počinjen masovniji zločin. Da se ne spominje zapovijed nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera Armije BiH generala Sefera Halilovića da ustaše i škutore treba poraziti i protjerati ih do Jadranskoga mora.
U javnome pozivu objavljenom na radiopostaji u istočnom dijelu Mostara da se odupru svojim dojučerašnjim suborcima iz HVO-a, zapovjednik bošnjačke Armije BiH Arif Pašalić sredinom 1993. godine upućuje apel i bošnjačkim civilima u zapadnom dijelu Mostara da ubijaju pripadnike HVO-a noževima, bilo kakvim oružjem koje im dođe pod ruku. Nedavno predstavljeni dokumentarac o logoru za Hrvate u IV. osnovnoj školi govori o monstruoznim zločinima i strahotama koje su preživjeli logoraši.
U kolikoj su bili agoniji, najbolje govori svjedočanstvo jednoga od njih kako je sam sebi pokušao slomiti ruku da ga poštede. Ili pak slučaj logora za hrvatske civile i vojne zarobljenike u Bijelome Polju, u kojemu su se događala silovanja i ubojstva Hrvata. Ili pak slučaj crkve u Drežnici, gdje je pripadnik Armije BiH seksualno zlostavljao dvojicu hrvatskih dječaka.
Samo nekoliko kilometara sjevernije u mjestu Grabovici u pravome smislu dogodio se genocid nad Hrvatima jer su bošnjački vojnici ubijali sve Hrvate redom.
Zločin Haaga
Od četverogodišnje Mladenke Zadro, njezine majke koja ju je držala u naručju, djeda… do Marka Marića kojega su razapeli na križ na prilazu Grabovici. Taj zločin i danas je, nažalost, aktualan jer od 32 civila tijela 17 Hrvata još uvijek nisu pronađena. Ako je potreban ikakav odgovor, onda se današnji ministar Ivan Anušić borio protiv ovakvih UZP-ovaca i zlikovaca. Kojima su djeca, bogomolje ili starci bili meta za iživljavanje. Za Haaški sud njihova žrtva nije bila dovoljno dobra. No, nažalost, dogodili su se.
Vrisak.info
