„Sinovi su mi ostavili svoja srca“, riječi su ovo Anice Jurić, progranice iz sela Kovači u općini Kakanj koje je izgovorila sad već davne 1998. godine boreći se s neizmjernom boli i tugom, dok je trajala ekshumacija tijela njezinih trojice sinova i supruga u selu Grmače, piše Večernji list.
Anica Jurić u samo jednom danu, 13 lipnja 1993. godine ostala bez trojice sinova, Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20) te supruga Jure koji je imao 52 godine kad je ubijen.
I sama Anica ranjena je kao i njezina nevjesta.
Bol koju osjeća zbog gelera koji su joj ostali u nogama neusporediva je s boli i prazninom u njezinom srcu i duši zbog gubitka sve troje svoje djece i supruga, u samo jednom jedinom danu.
S teretom neizmjerne tuge koju ova žena nosi punih 27 godina, Anica će i ovog 13. lipnja upaliti četiri svijeće i pomoliti se za duše svojih sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana te supruga Jure.
Sva četvorica pokopana su na katoličkom groblju Grmače. „I ove ću godine otići na njihove grobove, pomoliti se, upaliti svijeću. Ne daj Bože više nikad i nikom da se ovo dogodi i da to toliko godina živi bez svoje djece“, kazuje nam Anica koju smo zvali uoči godišnjice stradanja njezinih sinova i supruga.
Ova 73- godišnjakinja živi na relaciji Hercegovina- Središnja Bosna. U Mostaru joj je unuka Lidija, a u Busovači ima brata i rodbinu.
„Nažalost moj unuk Ivo morao je za Njemačku jer za njega ovdje nije bilo posla. Tuga je to velika, na dušu svima koji su mu mogli pomoći u pronalasku posla, a nisu. Za svoje unuke živim jer su sve što mi je ostalo od mojih sinova“, ispričala nam je Anica.
Na povratak u Kovače ne pomišlja jer kaže u njezinom selu, susjednim Grmačama kao i okolnim selima još niti jednog hrvatskog povratnika nema. Oni koji su ih u ratu protjerali, tzv. Armija BiH i bošnjački politički vrh odradili su „dobar posao“. Aničino kao i okolna sela etnički su očišćena.
No, sela i kuće moguće je obnoviti. Ono što se vratiti ne može su životi. Posebno boli činjenica da su zločini nad Hrvatima Kaknja pa tako i Aničinim sinovima i suprugom ostali nekažnjeni.
„Znam ja da meni ništa ne može vratiti moju djecu i muža, ali bi mi puno značilo da se onog tko ih je pobio izvede pred lice pravde.
Svjedočila sam ja u Haagu, nekoliko puta i u Sarajevu, ali pravde nigdje. Svjedočit sam spremna kad god zatreba, nek zločince stigne zaslužena kazna“, kaže nam Anica Jurić, majka kojoj su u samo jednom danu pred njezinim očima, na kućnome pragu, pripadnici tzv. Armije BiH ubili trojicu sinova i supruga.
Osim pravde koja se za Anicu Jurić čini nedostižnom, boli je kaže i što malo koga od predstavnika njezinog naroda zanima kako je.
„Ne treba meni ništa, ali značilo bi mi da me se nekad netko sjeti, nazove barem i porazgovara samnom. Lakše je kad teret tuge podijelite s nekim“, zaključuje svoju tužnu životnu priču Anica Jurić, jedna od majki čije ime treba izgovarati uz ogromno poštovanje za njezinu žrtvu i način na koji nosi svoj križ punih 27 godina.
Njezino bi ime svaki Hrvat u BiH, ali i Hrvatskoj morao znati. A malo ih se sjeti , čak i na godišnjicu stradanja koju ova žena obilježava skromno, sama s neuzmjernim bolom i dubokom tugom koju može zamisliti samo majka koja je ostala bez djeteta. Anica ih je u samo jednom danu izgubila troje.
Na dan kad su Anici Jurić ubijeni sinovi i suprug, iz Kaknja je projerano 10 tisuća Hrvata, a u nekoliko dana njih 14 tisuća ukupno moralo je napustiti svoje domove. Tri Korpusa tzv. Armije BiH 22 hrvatska sela sravnili su sa zemljom, ubijena su 22 civila i 102 pripadnika Brigade HVO-a „Kotromanić“. Stradali su pokušavajući obraniti svoje domove i obitelji.
Misom za poginule branitelje i civilne žrtve rata koja je služena u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, te polaganjem pred Središnjim spomen obilježjem u ovom mjestu, obilježavanje godišnjice stradanja i progona Hrvata iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske i ove je godine upriličeno 12. lipnja.
Obilježavanju su se pridružili i hrvatski polotički predstavnici na čelu s predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom.
„Okupili smo se sedamnaesti put po redu da obilježimo 27. godišnjicu mučkog stradanja poginulih branitelja i civilnih žrtava rata. U nama još žive sjećanja na ta teška vremena, vremena progonstva, nasilja i zločina. Spomenemo se tih vremena sa žalošću, jer je izgubljeno puno mladih života i civila. Danas osjećamo i ponos lijepog i plemenitog što nam je njihov život ostavio i podario. Njihova žrtva oplemenjuje i nas. Oni su dali svoj maksimum, svoje živote. I to su mogli samo hrabri ljudi velikih ideala, iz ljubavi prema čovjeku, svome narodu i Domovini.“, kazao je samostanski gvardijan fra Željko Brkić u prigodnoj propovijedi.
Vrisak.info
