Ma znao sam da nešto neće biti dobro čim sam ja sve napravio unaprijed, objavili smo turu u četvrtak, ja sam u subotu svu opremu pripremio, navio alarm i bio prvi 10 do šest u nedjelju ( 23. kolovoza 2020) na mjestu okupljanja. Ni Ića ni Tomi nisu kasnili i malo poslije sedam smo, obavivši dodatnu kupovinu, bili na Visokoj Glavici napuštajući grad. Taman dovoljno vremena da oko sedam budemo na drugom mjestu okupljanja za turu na Vran “Daj pet (i)”, ispeti sve vrhove Vrana preko 2000 mnv (službeno četiri). Negdje na stranici društva sam pročitao da je jedna ekipa slično nešto obavila za sedam sati mi smo dodali 20% i zaokružili na 9 sati na knap da pobjegnemo mogućoj kiši koja je za to područje najavljena između 15:30 i 16 sati. E lijepo je planirati (sanjati) već na Vraniću problem čekali smo zeleno 20 minuta, pa uletili u gužvu u Posušju uglavnom zakasnili smo dobrih pola sata. Ćoma i Toni su se načekali dok smo mi stigli, na brzinu srknemo kavu i pozdravljamo drugu ekipu koja ide “redovnu” turu.
Oko osam skrećemo na makadamski put ka Modruši, na početku putokaz Veliki Vran četiri i pol sata, Vran dva i pol. Ooo na kakve sam ja “leteće medvjediće” naišao u pripremi ture (morali su imati krila i /ili kratke noge da prijeđu sve za sedam sati) Nakon kraćeg dogovora odlučujemo probati prijeći Galuša – Vran – kota 2006 – natrag na Vran – Bijela Glava – Veliki Vran – Vrleti. Kod prvog stupa od dalekovoda skrećemo desno, idemo ispod dalekovod do trećeg stupa gdje skrećemo lijevo, pažljivo gledajte oznake su vidljive mada bi ih trebalo obnoviti, i započinjemo uspon na Galušu (1418). Sunce iznad Čvrsnice već dobro grije, temperatura oko 20 stupnjeva C, puše lagani vjetar ali je previše vlage u zraku, radi iste ( i kontra svjetla) ne vidimo detalje na Čvrsnici, tek konture spram plavog neba. Na pola puta uz Galušu dok promatramo kako veliko stado ovaca “šiša” Dugo polje Iće se sjeti da je zaboravio kruh u autu a ja sam se sjetio da sam mogao ostaviti bar jednu bocu vode iz preteškog ruksaka (11 kg mjerio ) i onako ljut “zalapušim” cijelu ekipu uzbrdo. “Pridamnom ! “. Nisam im dao da stanu sve do sedla između Galuše i Vrana gdje smo napravili pauzu vrativši energiju Ćominom pitom od Tonijevih jabuka. E odavde počinje pravi uspon, uspinjemo se stazom koja blago vijuga kroz nisku kleku prženi kolovoškim suncem srećom tu su strateški raspoređeni zakržljali borovi samci u čijem hladu zastajemo da dođemo do daha.
Na nešto preko pola uspona nailazimo na gole kamene ploče. Kolokvijalno poznate kao veliko i malo stado Toni ne krije razočaranje jer su njemu njegovi “leteći medvjedići” ovo opisivali kao kamene gromade koje su ovce a jedna velika stijena ( ona je tu, na njoj je oznaka ) pastir koji ih čuva. Ovdje smo se malo duže zadržali fotografirajući i pokušavajući kroz plavkastu maglicu prepoznati poznate planine u pogledu koji se otvorio prema jugu. Onako ohlađen jedva držim kakav takav priključak pa mi ostatak ekipe daje novo indijansko ime Kickapoo. Na Vran (2027) stižemo skoro pun sat kasnije no što smo planirali. Ne zadržavamo se puno što zbog toga što smo uhvatili “forcu” što zbog oblaka što lagano osvajaju vedrinu. Krećemo gebenom ka dva kilometra udaljenoj koti 2006, usput se penjući na svaku uzvisinu za svaki slučaj, kamo dolazimo za četrdesetak minuta. Tu smo blagovali i odmorili se, pijuckajući poznatu blatinu gledamo nebo, sjeverozapadni vjetar poput kakvog psa goniča gomila oblake jugozapadno od nas, mogli bi lišo proći, ipak ne zadržavamo se previše krećemo natrag i za nekih pol sata stižemo natrag do Vrana. Staza se nakon vrha oštro obara siparom i obilazi neku vrtaču da bi nakon nje ušla u vododerinu (između Trogrla i Petogrla) kojom se blago uspinjemo prema Bijeloj glavi. Oko tri sata nailazimo na stijenu s oznakom V.Vran jedan sat, odlučujemo ne praviti pauzu nego nastaviti prema raskrižju staza negdje iza Borove glave gdje ćemo popiti kavu, to bi moralo biti za najviše pol sata. I baš kad smo izašli iz vododerine na kosu koja vodi ka Bijeloj glavi bljesak i malo nakon toga zaglušujući prasak skamenio nas je. “Run, you fools!” pomislio sam.
Pokrenuli smo se i najbrže što smo mogli požurili dolje, bježeći od bljeskova i tutnjave iza nas. Srećom niska klekovina se otvarala prema sjeveroistoku pa smo imali šansu da izbijemo na stazu. Nakon pet šest minuta počinje kišiti i dok navlačim pelerinu vidim jednu munju kako se račva i jedan kraj udara u Bijelu glavu a drugi negdje tamo kod one oznake s vremenom (u strahu su velike oči). Još pet šest minuta i praskovi se pretvaraju u kotrljanje bačvi, kiša još roska a mi smo zapeli u gustoj kleki, ni dvjesto metara od staze. Kiša je odavno bila prestala kad smo se napokon dočepali staze poslije onih jama a prije ulaska u borovu šumu ka Vrleti. Pred ulazak u šumu odlučujemo popiti onu kavu s rižinim mlijekom zanimljiva naziva, što ga je Tomi izvukao iz ruksaka. Odavde smo se doslovce pjevajući spustili do Izrova i dalje do Vrleti a ja sam pokušavajući sačuvati ono malo koljena i zglobova opet opravdao novo indijansko ime Kickapoo – Onaj koji nas prati (ide, ide).
Prešli smo po Tonijevu satu 14 Km, uz ukupno povećanje visine 1150 m i smanjenje 1088m za 6 sati 45 min hoda.
P.S.
Nakon ove ture brojke mi se čine bitnim jer netko može planirati turu pomoću njih, o tome nekom drugom prilikom.
Vrisak.info
