U svijetu u kojem se sve više živimo za prikaz, a sve manje za stvarnost, i roditeljstvo je postalo dio te parade, gdje je važnije kako će nešto izgledati na fotografiji nego kako će se dijete osjećati u tom trenutku.
Svećenik Stjepan Ivan Horvat podijelio je jednu stvarnu, bolnu scenu s bazena, priču koja ostavlja gorak okus u grlu svakome tko još vjeruje u istinsku prisutnost i pažnju.
Ovaj status, koji se čita kao tihi vapaj u ime sve one djece koja traže pogled, dodir i igru svojih roditelja, pokazuje koliko duboko možemo promašiti smisao ako sve svedemo na dojam, na savršenu sliku, na lajk. I još više, pokazuje koliko se lako neka druga majka, ona koja daje srce, umori i obeshrabri kad povjeruje u lažnu savršenost tuđih objava.
Ova poruka nije optužba, već poziv da budemo stvarni, prisutni i nježni. Prenosimo je u cijelosti, bez izmjena, jer vrijedi svake riječi i svakog trenutka tišine koji nakon nje dolazi:
“Kako je to tužno…
Prije nekoliko dana, dok sam bio na bazenu, vidio sam mladu majku i njezinu malu kćerkicu kako ulaze na bazen odjevene u jako lijepe kupaće kostime. Mama, s idealno opuštenim uvojcima vezanima koordiniranom trakicom, provela je prve minute razgovarajući telefonom s prijateljicom, dok je njezina kći stajala i čekala da uđu u bazen.
Mama je završila razgovor i počela rasipati igračke za vodu i kremu za sunčanje po ručniku. Zatim je, nakon što je pronašla pravi kut i odgovarajuće svjetlo, izvadila svoj stativ i napravila nekoliko selfija s kćeri.
Djevojčica je zamolila da uđe u bazen.
Mama joj je rekla da pričeka, a onda je pozirala kraj bazena, ušla u bazen i ponovno izašla iz njega.
Djevojčica se široko nasmiješila i rekla “cheese”, kao da je to radila milijun puta. Tada je mama rekla da sada može ući u bazen.
Djevojčica je ušla i plivala nekoliko minuta.
Mama je ponovno nazvala prijateljicu i započela još jedan razgovor, dok je njezina kćerkica pristojno i više puta pitala:
“Mama, možeš li doći sa mnom u vodu, molim te?”
Ignorirala ju je.
“Mama, hoćeš li se igrati sa mnom?” — upitala je još 4 puta.
Mama je bacila pogled, ali nikad nije spustila telefon. Nakon deset minuta, mama je završila razgovor, spremila kremu za sunčanje koju nikad nije nanijela, vodene igračke koje nikad nisu dotaknule vodu, a zatim je i njezina kći izašla iz bazena.
Sjedio sam ondje još neko vrijeme razmišljajući o onome čemu sam svjedočio.
Zamislio sam slike koje je snimila — savršeno uređene i objavljene na društvenim mrežama s naslovom:
„Vrijeme za bazen s mojom djevojčicom!”
Negdje druga mama bit će kod kuće sa svojom djecom. U kući će biti nered od igre, njezina kosa bit će neukrotiva, a odjeća zamrljana slinom ili pekmezom. Bit će umorna jer je cijeli dan kuhala, brinula se, čistila i igrala s djecom.
Pogledat će tu sliku i usporediti se s „idealnom mamom” na bazenu.
Osjećaj krivnje šaptat će joj u uho:
“Nisi dovoljno dobra…”
“Ne izgledaš kao ta mama na bazenu…”
„Nemaš novca za tako skupe kupaće kostime i nemaš vremena stvarati uspomene kao ona…”
…i ta će mlada mama povjerovati u to. Osjetit će se kao promašaj. Nikada neće znati kako je ta druga mama zaista provela taj dan — i da je to što je ona učinila bilo daleko vrjednije u očima njezine djece nego ono što je prikazano na toj „savršenoj slici s bazena”.
Ono što vidimo na društvenim mrežama nije uvijek istina.
Ponekad — i često — to je potpuna zamka.
To je montirano i filtrirano. To je lažno.
Ponekad gledamo apsolutno divne slike s odmora, prekrasnih domova i savršeno počešljane kose — ali to je samo JEDAN trenutak.
Ponekad insceniran.
Zato…
Mama, nemoj se uspoređivati.
Ti si dovoljno dobra!
Ti si čudesna, a najbolje od svega — TI SI STVARNA!
Tvoja prljava majica, tvoj nered i tvoja sretna djeca su stvarni i dokaz su da radiš dobar posao!”
Vrisak.info
