Volument pitke vode “zatočene” u santama leda koji se svake godine otrgnu od Antarktike veći je od količine koju potrošimo na razini planeta godišnje (a tu niti ne brojimo arktički led).
Čista slatka voda, u obliku leda, ovako se samo otapa i doprinosi porastu razine mora i oceana. Zato su još u 19. stoljeću mislioci, inovatori i znanstvenici došli do ideje da se ledenjaci “dovuku” na područja koja pate od suše (a kojih je, uzgred rečeno, sve više), piše BBC. U 19. se stoljeću planiralo dovlačiti ledenjake u Indiju i Čile, a četrdesetih je John Isaacs predložio da se suša u Kaliforniji riješi dovlačenjem ledenjaka. Istu je ideju sedamdesetih imao vladar Saudijske Arabije. Prije osam godina EU je dobila prijedlog (koji je odbijen) da se ledenjak dovuče do sparušenih Kanarskih otoka.
No, nikada ništa nije realizirano. Posljednji u nizu koji o tome sve ozbiljnije razmišljaju su Cape Town i Ujedinjeni Arapski Emirati, dvije regije koje pate od ekstremnih suša. Prije no što je napokon pala kiša Cape Town je bio strašno blizu toga da četiri milijuna građana u potpunosti ostane bez kapi pitke vode. Korištenje je ograničeno na 50 litara po osobi, a mahnito su se krenula graditi postrojenja za desalinizaciju.
Emirati pak ubrzano traže rješenje za konstantni nedostatak vode. Najnoviji su tehnološki prijedlozi poput nekog filma, a uključuju i niz inovatora i znanstvenika koji su se tom tematikom bavili još i sedamdesetih. Uključuje i neka od najvećih imena glaciologije, poput Petera Wadhamsa, Olava Orheima, i Georges Mougina.
To je ekipa kojima je sedamdesetih saudijski princ Faisal nudio velik novac za rješenje problema. Mnoge su uvjerili, još tada, kako su to vrlo realistični planovi – ukoliko ostanete u hladnim vodama, ipak ne tako južno kao što je Arapski poluotok.
Kada se trojka 2010. opet okupila i sami su bili šokirani jer “inače u znanosti kada nečime ne bavite 40 godina vjerojatno više nije relevantno jer je znanost napredovala, ali evo, tu smo gdje jesmo”, rekao je Orheim. Godine 2010. Mougin je uz pomoć 3D skeniranja, korištenja satelita i vremenskih prognoza razvio matricu kako bi zaista izgledalo “dopremanje” ledenjaka od sedam milijuna tona od Newfoundlanda do Tenerifa.
“Koristi se golemo plovilo, s oko 6.000 konja, mnogo jače od onog što nam je bilo na raspolaganju osamdesetih. Od krucijalne je važnosti geo-tekstilni prekrivač (ili “suknja”, kako je zovu) koji bi prekrio svih 3 kilometara ledenjaka kako bi se usporilo otapanje. Isti se materijal koristi u Alpama kako bi se spriječilo otapanje snijega na skijalištima. Model je pokazao da bi “dostava” trajala 141 dan (prosječna brzina 1.5 kilometara po satu) uz konzumaciju 4.000 tona goriva. Sam ledenjak bi se “smanjio” sa sedam milijuna tona, na četiri milijuna, što je i dalje golema količina vode.
“Ispostavilo se da je čitava stvar vrlo jeftina i prihvatljiva za okoliš. U ovom trenutku Kanarsko otočje ovisi o desalinizaciji koja “ždere” goleme količine energije, te ima nusprodukata koji se ispuštaju u vodu i zagađuju okoliš”, kaže Wadhams, no EU ih je ipak odbila kada su došli tražiti financijsku pomoć. Preveliki je to rizik i nitko ne želi staviti svoj potpis na nešto što može biti spektakularni fijasko.
No, UAE su zainteresirani, a posebno Abu Dhabi, grad koji se diči ekologijom, pametnim rješenjima i time da je “hub” za nove ideje. Sve gura Abdulla Alshehi, autor knjige u kojoj opisuje kako bi arapsku pustinju pretvorio u plodne livade tako što bi napravio 500 kilometara dug cjevovod s kojim bi dostavljao pitku vodu iz rijeke Dasht, koja se nalazi u Pakistanu.
On je apsolutno uvjeren da projekt ima šanse za uspjeh. Planira do istočne obale Emirata “dotegliti” 40 milijuna tona veliki ledenjak, čak pet puta veći od onog o kojem se razgovaralo za Tenerife. Iako će sve biti financirano iz privatnih izvora, i dalje treba “blagoslov” države, a prije toga moraju odraditi “pilot projekt”. Krajem 2019., najavljuje, kreću s tegljenjem do Australije. Treba reći kako stručnjaci nisu optimistični.
“Ne vidim scenarij gdje, tehnologiji usprkos, to uspije približiti se ili prijeći ekvator. Mislim da je to vrlo nerealistično”, kaže Wadhams. Ono što se čak i možda ostvari jest tegljenje do Cape Towna. Mougin i Orheim su se pridružili ekipi koju vodi kapetan Nick Sloane, iz inženjerske kompanije Resolve Marine. On je stručnjak za izvlačenje, pa je tako radio i na olupini Costa Concordije 2014. godine. On je uvjeren da može dotegliti ledenjak do južnoafričkog grada.
Kako bi u budućnosti cijevi od otapajućeg ledenjaka vodile vodu do rezervoara te ih na taj način punile. Čak su ponudili i da preuzmu troškove cjelokupne akcije, te da plaćanje bude “po primitku” samo ako sve pođe po planu. Planiraju sa svime započeti 2019. godine. Uz to, treba napomenuti, da već dugo postoje kompanije i infrastruktura koja se koristi za “odvlačenje” ledenjaka koji, recimo, prijete naftnim platformama.
Stručnjaci koji su na čelu takvih kompanija, kao što su C-Core i Atlantic Towing, tvrde kako riječ “nerealistično” niti ne opisuje plan Sloanea i ekipe. Između ostalog, kaže glasnogovornica C-Corea Deirdre Greene-Lono, “to je nevjerojatna količina zagađenja, “otisak” je golem, od uložene energije i energenata do oslobađanja stakleničkih plinova pri procesu otapanja”.
Ističe kako je najdulje “tegljenje” do sada trajalo 24 sata i zahtijevalo nevjerojatnu logistiku. Atlantic Towing, pak, kaže kako je njihov maksimum četiri dana i to je zahtijevalo stabilan teret (a to ovisi o strukturi ledenjaka), te tone i tone goriva. “Apsolutno stojim uz to da je to gubitak novaca i veliki teret na okoliš.
Čak i ako ignoriramo tehnološke prepreke, posljedice po okoliš, i termodinamičke (nerješive) probleme ostaje pitanje tko bi, i zašto, platio tu silu goriva i infrastrukture koju se mora izgraditi za ledenjake kad ih jednom (i ako) doteglite do cilja”, kaže Steve Bruneau sa Sveučilišta Newfoundland. No, i Atlantic Towing i C-Core slažu se kako je lakše “tegliti” tabularne ledenjake sa Antarktike, nego nestabilnije ledenjake s Arktika.
Wadhams i Orheim inzistiraju kako “dotegliti ledenjak do jugozapadne Afrike zaista nije jako daleko, a s obzirom da su tamo hladne struje, ledenu se strukturu mora samo malo “pogurati”. No, priznaju kako je količina resursa potrebna za tako nešto golema. “Od Antarktike se godišnje odlomi 140.000 ledenjaka, ili 2.000 milijardi tona leda. To je neiscrpan izvor, a tope se u oceanima. Ono što mi moramo napraviti jest dotegliti ih nešto sjevernije”, kaže Orheim koji se slaže s Nickom Sloaneom i kaže kako “je najteže napraviti prvi korak, ali vrijeme je da se krene”.
