Koliko puta ste tijekom užurbanog dana, kada vam baš stvari ne idu od ruke, pomislili “Bože, zašto se ovo meni događa”. Istina, svakome je njegova muka najteža, no postoje kalvarije koje su doista preteške i koje ne biste poželjeli ama baš nikome. Takav križ dopao je obitelj Emanuele Grgić. Dovoljno je reći “karcinom” i “djeca”… Ili možda nije, ili možda može biti još i gore. Kako je tegoban put do izlječenja od malignih bolesti ispričala je za Slobodnu dalmaciju ova 26-godišnjakinja iz Babine Grede.
– Trebalo nam je mnogo snage i ljubavi da izdržimo, ali, hvala Bogu, sada su oboje dobro i presretna sam – kaže na početku razgovora majka koja je cijelo vrijeme bila uz svoju djecu bodreći ih u svim fazama liječenja. Sve je počelo kad je Nika imala samo godinu i pol dana. Otkriven joj je tumor mokraćnog mjehura. Završili smo na hitnom prijemu u Vinkovcima, a potom su nas odmah uputili u Zagreb, gdje je liječnica koja nas je primila kontaktirala profesoricu u Klaićevoj bolnici da nas hitno primi. Desetak dana proveli smo u Klaićevoj dok su obavljene sve pretrage, a potom smo upućeni u Centar za tumore, gdje je uslijedilo šest ciklusa kemoterapije. Nakon toga liječenje je nastavljeno u Francuskoj, točnije u Parizu, u Kremlin Bicêtre University Hospital Centreu i Institutu Gustave Roussy, gdje je provedena faza oporavka, da bi potom uslijedilo i zračenje, koje se nije moglo provesti u Hrvatskoj jer kod nas nema takve mogućnosti zračenja koje sačuva mokraćni mjehur. Sve je dobro prošlo, no ipak su liječnici odredili još tri ciklusa kemoterapije, a nakon toga opet je uslijedilo održavanje. Nika je sve to dobro podnijela. Ja sam cijelo vrijeme bila uz nju tijekom ta dva i po tjedna u Parizu, odnosno ukupno šest mjeseci koliko je trajalo liječenje u Hrvatskoj i Francuskoj. I baš kada smo mislili da je priča o Nikinoj bolesti sretno završila, uslijedio je novi šok – prisjeća se Emanuela.
Kad je Niki otkrivena bolest, postavljala sam sebi bezbroj pitanja i ujedno strahovala da ne bi obolio i Patrik. Čak je i on dok je dolazio s tatom sestri u posjete znao reći, onako naivno, djetinjasto, “da bi i on volio biti u bolnici”.
Valjda mu se svidjela sva pažnja koja je pružana Niki, tko će ga znati. I baš se to i dogodilo. Otkriveno je da i naš Patrik, koji je tada imao četiri i po godine, boluje od maligne bolesti testisa. Bili smo svjesni da nas čeka nova drama i nova borba, ali nismo imali izbora, morali smo skupiti snagu i izdržati još jednu tešku bitku. Ponovio se sličan redoslijed. Najprije smo otišli na hitni prijem bolnice u Vinkovicima gdje su nas htjeli zadržati, ali mi smo to odbili i tražili da nas se uputi u Zagreb u Klaićevu bolnicu s kojom smo već imali pozitivno iskustvo. Tu smo opet bili par dana i opet nastavili u Institut za tumore, gdje je Patrik prošao devet ciklusa kemoterapije, ali bez zračenja, jer mu nije bilo potrebno. Bio je jako uplašen i vrlo je teško podnosio terapiju, uz jako puno povraćanja koje ga je iscrpljivalo. Čak su i medicinske sestre teško s njim uspostavljale suradnju, jer je bio stariji, prilično je razumio što se događa i što ga čeka i pružao je otpor. Cijelo vrijeme smo suprug Lovro (28) i ja bili uz njega, trudeći se olakšati mu taj teško podnošljiv proces liječenja.
Lovro inače radi kao vozač autobusa i vozi za inozemstvo, pa je dobar dio vremena provodio na putu, što je i za njega bilo vrlo teško. Ali, morali smo se boriti, jer on jedini radi u obitelji, a troškovi su bili veliki. Tijekom liječenja provodili smo i genetske testove od kojih je jedan pokazao da tumori nisu genetski povezani. Štoviše, rezultati su bili takvi kao da Patrik i Nika nisu uopće brat i sestra, a rezultate drugog testiranja još čekamo. U svoj toj muci puno su nam pomogli liječnici, a osobito medicinske sestre u Centru za tumore za koje imam samo riječi hvale. Kad smo doveli Patrika, sestre nisu mogle vjerovati da je tako malo dijete oboljelo od tumora testisa. U tim je ljudima toliko pozitivne energije koja se ne može ničim izmjeriti. Odgovarali su na sva naša pitanja, pokušavali nam olakšati svaki problem, savjetovali kako djeci ublažiti nuspojave… ne, zaista, nemam riječi kojima bih opisala koliko su nam pomogli. Doktorica Aleksandra Bonevski, voditeljica Odjela za solidne tumore Zavoda za onkologiju i hematologiju, Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, otišla je sa mnom i Nikom u Francusku i vodila konzultacije s tamošnjim liječnicima jer mi nismo znali francuski… I nas je cijelo vrijeme bodrila kako bismo lakše izdržali to izuzetno stresno razdoblje u kojem smo vodili borbu za život i za koju nikad ne znaš kako će završiti. Nakon što se vratila u Hrvatsku, stalno nas je kontaktirala i pratila cijeli tijek liječenja. – Preko udruge “Krijesnice” dobili smo privatni smještaj u Zagrebu u kojem smo samo trebali platiti režije, jer su kapaciteti kojima inače raspolažu bili popunjeni. Pomagali su nam i članovi udruge “Ljubav na djelu” brojnim savjetima koji ti u tim teškim trenucima kad se boriš za život svog djeteta puno znači.
I u Parizu nam je smještaj preko Udruge platila jedna tvrtka, a najveći dio troškova smo pokrili novcem prikupljenim na humanitarnom koncertu Mate Bulića koji je za našu djecu organiziran u Antunovcu. Inače, u pariškoj bolnici sami smo morali platiti 30 posto troškova liječenja, iako je cijeli iznos trebao platiti HZZO. Dio troškova bolnica nam nije naplatila, što nas je iznenadilo. Ovo je prilika da svima koji su u tome sudjelovali zahvalim i poručim da su Nika i Patrik sretno završili svoju borbu, sada samo odlaze na redovite kontrole. Opet smo svi zajedno sretna obitelj. Tome naravno dodajem i prevažnu ulogu njihovih baka i djedova koji su se izmjenjivali i čuvali ih dok mene nije bilo. To je velika stvar da možeš drugo dijete ostaviti u sigurnim rukama i da im neće nedostajati pažnje i ljubavi – kaže za Slobodnu Dalmaciju hrabra mama Emanuela.
Ljubav na djelu
U Zagrebu je udruga ‘Ljubav na djelu’ nedavno obilježila Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti, i to akcijom na Cvjetnom trgu, u sklopu koje je mlada Antonija Vuletić predstavila svoju drugu slikovnicu imena ‘Ljubav na djelu’. Podsjetimo, Antonija Vuletić hrabra je djevojčica koja se suočava s malignom bolesti od 2005. godine i kroz svoj život svjedoči o svjetlu, ljubavi i nadi. Svu pozitivnu energiju uspjela je pretočiti u dvije slikovnice koje govore o njezinu životu i svjetlu nade s kojom se bore sve osobe koje su oboljele od karcinoma. Udruga ‘Ljubav na djelu’ okuplja roditelje djece oboljele od malignih bolesti od 2011. godine i pomaže u njihovu smještaju s tri apartmana koja su u blizini Klaićeve bolnice.
Vrisak.info
