Ivan Dragičević jedan je od šestero međugorskih vidjelaca i od 24. lipnja 1981. ima svakodnevna i neprekinuta ukazanja, koja se događaju u isto vrijeme u poslijepodnevnim satima. Svakodnevna ukazanja imaju i Marija Pavlović Lunetti i Vida (Vicka) Ivanković, dok ostalih troje vidjelaca (Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević Soldo i Jakov Čolo) imaju nekoliko puta godišnje.
To je zbog toga što im je Blažena Djevica Marija otkrila svih deset tajni, čime prestaju svakodnevna ukazanja, dok Ivan, Marija i Vicka još uvijek imaju devet tajni. O tajnama, o tome kako izgledaju ukazanja i susreti s Gospom, što je bit njezinih poruka te o tome kako je sve počelo Ivan Dragičević razgovarao je uoči 45. obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju, koja je proslavljena ovoga tjedna, u četvrtak, 25. lipnja, u duhovnom podcastu Večernjeg lista “Popcast by Darko Pavičić”.
Cijeli razgovor možete pogledati na videu, a ispod vidaa pisani intervju objavljen u posebnom prilogu tiskanog izdanja Večernjeg lista BiH ’45 godina međugorskog fenomena’ (četvrtak, 25. lipnja 2026.), posvećenom velikoj obljetnici.
Večernji list: Kakva je atmosfera ovih dana u Međugorju uoči 45. obljetnice međugorskog fenomena?
Ivan Dragičević: Kao što i sami vidite, ovdje je ovih dana jako intenzivno. Mnogo je programa, mnogo molitve. Na Brdu ukazanja župa svakoga dana moli krunicu, ovdje su molitve i kod mene u kapelici, ljudi idu na Brdo, mole, hodaju, traže mir. Kamo god krenete, ljudi su u molitvi. Rekao bih da je ovo poseban trenutak za sve nas, ali i za sve ljude koji često dolaze u Međugorje. Ovo su dani u kojima se svi vraćamo na početak i obnavljamo ono na što nas Gospa poziva i kamo nas vodi, a vodi nas prema Isusu.
Večernji list: Osjeti se poseban duhovni naboj, a dani su vrući, lipanjski. Vratimo se 45 godina unatrag. Kako se sjećate 24. lipnja 1981. godine?
Ivan Dragičević: Taj dan nikada neće izići iz mojih sjećanja. I sada, dok sjedim s vama, emocije su prisutne. Kako se približava 24. lipnja, često pregledavam svoje zapise i arhivu iz tih dana. To u srce donosi radost koju je teško izreći riječima. To je milost, dar koji mi je Bog dao, i čovjek se stalno pita kako za sve to zahvaliti. Tada sam imao 16 godina. Bio sam najstariji od djece u obitelji, imao sam dvojicu mlađe braće, majku i oca. Živjeli smo teško, kao i mnoge obitelji u vrijeme komunizma. Radili smo, pomagali roditeljima, čuvali ovce i goveda, brali kadulju, a najviše smo radili oko duhana. Budući da sam bio najstariji, uvijek sam morao biti prvi, pokazati mlađima što treba raditi.
Ustajali smo rano, oko pet sati, jer se duhan brao prije nego sunce jako ugrije. Taj dan, 24. lipnja, bila je srijeda i blagdan sv. Ivana Krstitelja. Spavao sam na katu. Majka me nekoliko puta budila da se spremim za misu jer smo kasnili. Ja sam, kao i svako dijete, volio malo dulje spavati kada se nije moralo u polje. Otišli smo na misu u 11 sati. Dobro se toga sjećam. Bio sam na misi tijelom, ali ne znam koliko i srcem, jer sam bio pospan i samo sam čekao da misa završi. Kada smo došli kući, majka nas je, po običaju, pitala što smo slušali na misi, o čemu je bilo evanđelje. Nisam znao odgovoriti. Ona nam je govorila da moramo slušati svećenika i propovijed. Nakon toga ostali smo zajedno na obiteljskom ručku.
I prije kraja ručka došla su tri prijatelja iz sela s kojima sam išao u školu. Zvali su me da pođem igrati nogomet. Nije mi trebalo dvaput reći. Otišao sam s njima na livadu ispod Brda ukazanja gdje smo se okupljali nedjeljom i blagdanima. Igrali smo nogomet do oko 17 sati.
Vrisak.info
