Fra Dane Karačić, cijenjeni fratar iz Širokog Brijega, preminuo je u 81. godini, ostavivši snažan pečat na duhovni i kulturni život zajednice.
Njegov odlazak izazvao je emotivne reakcije mnogih koji su ga poznavali i cijenili.
Među njima je i fra Željko Barbarić, koji je u utorak podijelio svoju oproštajnu poruku na Facebook stranici “Pretežno vedro”:
Ima ona Andrićeva priča o fra Stjepanu, bosanskom fratru, koji je noću ispravljao Nekrologij, knjigu u koju se zapisuju imena umrlih fratara. Tamo bi se, po običaju, osim osnovnih podataka, zapisalo i još nešto o tom fratru. Tako je o fra Marku Krneti ostalo zapisano da ga je ubio neki Turčin kod kazana dok je pekao rakiju. A fra Stjepan, ovaj što je volio ispravljati, dođe tako jednu večer i precrta ono što je bilo zapisano o fra Marku u Nekrologiju i nanovo ispisa nekako ovako: “Ovaj je volio manastir kao svoju dušu. Da se zna.”
Fra Dane nije bio bosanski ujak o kojima je pisao Andrić. Bio je hercegovački fratar koji je baš volio samostan i svoj Brig i svoju Hercegovinu, a povrh svega – Boga.
Vjerujem da je velikoj većini ljudi koji su imali priliku upoznati fra Danu ostalo neko lijepo sjećanje vezano za njega. I toliko će se priča čuti ovih dana o njemu. A vjerojatno će se i puno suza pustiti za njim. Našao je mjesto u srcima tolikih ljudi, baš kao što su i mnogi ljudi našli mjesta u njegovom srcu. I, čini mi se, dobro je mjeriti čovjeka po veličini njegovog srca. A fra Dane je imao veliko srce…
I ja bih zapisao nekoliko sjećanja vezanih za njega. Odlaze stari fratri koji su me dočekivali u samostanu. Fra Dane je jedan od posljednjih koje sam zatekao u širokobriješkom samostanu kad sam pošao u fratre. Ušao sam u samostan kao dijete ne znajući puno tko su ti fratri. Započeo sam živjeti s neznancima koji su me prihvatili kao svoga brata. A ja sam u njima našao braću. S fra Danom se nisam puno trudio da me zavoli. On me već volio. Bilo je dovoljno što sam iz Knešpolja, što sam Petrić, što sam Beljušin unuk. A tom Beljušinom unuku Gospodin je dao braću… Među njima i fra Danu.
Taj je čovjek imao nevjerojatno memoriju. Ako kažem da je poznavao trideset tisuća ljudi po imenu i prezimenu, mislim da neću pretjerati. Koliko je samo poznavao ljudi u Crnču, u župama u kojima je djelovao, posebno na Širokom Brijegu, Humcu, Mostaru, Konjicu… Dok sam služio na Brigu, a ovo je na moju sramotu, pitao bih fra Danu gdje je nečija kuća u Knešpolju. Ni vlastito selo nisam poznavao dobro. A on ne samo da bi objasnio gdje je ta kuća, nego bi nadodao koju anegdotu i prigodnu priču uz tu obitelj ili uz taj zaselak.
Fra Dane je gradio crkvu u Knešpolju i nije tajna da ga u mom selu ljudi posebno vole. Prepričavala se jedna zgoda u mojoj obitelji vezana za fra Danine dane u Knešpolju. Kažu da se tada nije smjelo psovati u selu. Kad bi netko i zaustio da bi nešto opsovao, fra Dane bi se pojavio iza nekog zida, kao sasvim slučajno i taj bi “pregrizao” jezik. I mi bismo se nasmijali tome, a fra Dane još slađe. Nije bila poanta u tome što se sakrivao iza nekakvih zidova, nego što je bio među narodom. Bio je fratar iz naroda i za narod.
Fra Dane je plijenio dobrotom, voljeli su ga i mladi i stari, imao je riječ za svakoga
Imao je još jednu lijepu crtu. On bi se pojavio u životu ljudi u bitnim trenutcima. Ili koji dan prije, ili večer prije ili na sami dan ili pak koji dan poslije. Kažu da je to važno.
Pojaviti se. Biti tu. Tako je bilo i u bitnim trenutcima moga redovničkoga puta. Oblačenje. Doživotni zavjeti. Svećeničko ređenje.
Mlada misa. Sprovodi. Predstavljanje knjige. Okreneš se i pogledaš tko je blizu tebe i tko je uz tebe u tim bitnim momentima. Fra Dane je bio tu. Žao mi nešto dok ovo pišem što mu nisam mogao uzvratiti istom mjerom otkad sam otišao živjeti vani…
A kako ću ga upamtiti? Po onom karakterističnom izlasku iz crkve za Devetnice kad bismo krenuli pričešćivati. Fra Dane u lijevoj ruci nosi ciborij s Presvetim, a desna ruka ide u zrak da mu se spusti rukav od habita i da olabavi malo sat na ruci. Po onom plaštu kojim bi se pokrio kad bi zimi ispovijedao u crkvi.
Po onoj njegovoj crvenoj Bori koja je valjda sama znala put do Turčinovića. Po ljubavi i blizini prema nama mlađima. Bio je spreman dati nam priliku i uvijek otvoren za suradnju. Znao bi me pozvati na stranu i reći mi koji savjet.
Jednom ja nešto “zglajzo” u župi. Neiskustvo i neznanje se sastali i ja se povjerim fra Dani. Znam da me neće izdati drugima i znam da me neće osuditi. Kaže on:
“Dobro si ti to. I ja bih tako na tvom mjestu. Ali…” I onda je uslijedio savjet kako opet ne završiti u istoj situaciji i kako se izvući iz te zavrzlame.
Sjećat ću ga se i po pidžami u onoj bolesničkoj sobi u jednoj zagrebačkoj bolnici… Pokojni fra Mladen Hrkać i ja ga išli posjetiti. Ili sam bio sam ja tada. A vjerojatno i jedno i drugo jer smo ga stalno posjećivali za vrijeme njegovo boravka u bolnici. Ima tome skoro 20 godina.
Nešto mi ga bilo žao takvoga vidjeti. Skoro slomljena. I izgubljena. I svaki put poslije kad bih ga sreo – bilo mi nešto drago što se othrvao. Što se ustao.
Što je pronašao iznova motiv boriti se. Puno ljudi doživljava nas fratre samo u habitu i puno se toga svede na neke naše nastupe u kojima mi djelujemo jaki, samouvjereni, žestoki, hrabri i neustrašivi, skoro nepobjedivi.
Preminuo fra Dane Karačić: Omiljeni franjevac u Širokom Brijegu
U njegovoj bolničkoj sobi fra Dane je bio sve samo ne to. A onda idućih 20 godina, opet onaj žar u očima, onaj isti prodoran glas, onaj njegov karakterističan osmijeh na licu, onaj neumoran rad, posebno u Turčinovićima i sa Trećarima… Sve do smrti…
I tako Brig postade malo pustiji i malo drukčiji nego prije… I Hercegovina… I još jedan fratar kojeg trebam posjetiti na Mekovcu umjesto na Brigu… Ali, i dolje ćemo, u hladovini, progovoriti koju. Ja vama, a vi meni… Uz neizbježne osmijehe. Možda i pokoju suzu…
Vrisak.info
