A što znače ono “kape” na planinama? Pita me Jelena malo prije Vrpolja, na putu Posušje – Rakitno. Nemam ti pojma, odgovaram. Biti ćemo cijeli dan u oblaku – mislim u sebi, promatrajući planine s navučenim kapama priko ušiju tog vedrog nedjeljnog jutra (12. srpnja 2020. ), nemajući srca da kvarim njoj i Nikolini radost prvog uspona. Zapravo riječ je o orografskoj oblačnoj kapi koja nastaje kad se struja hladnog i vlažnog zraka uzdiže uz prepreku formirajući prizemni oblak, mislim da vrijedi zapamtiti dvije stvari vezane za ovu pojavu, oborine ako ih bude su sa one strane gdje se struja uzdiže (odakle vjetar puše) i kratkotrajne su a ako je nebo oblačno iznad kapa, svratite u kafić popijete kavu, malo prošetajte i vratite se nazad padat će cijeli dan. Zovem Ćomu da mu javim da ćemo Jelena, Nikolina, Tomi i ja malo zakasniti jer sam ja zaboravio naviti alarm, ni on i Doktor (Domagoj) nisu uranili a ostatak ekipe se ispričao različitim obvezama. Današnji cilj nam je Veliki Vran (2074 m/nv) možda malo pretežak prvi uspon za djevojke no Jelena trči maratone a Nikolina je odavno u nekoj fitness grupi, nadam se neće biti kao zadnji put kad je jedan od novaka na kraju ture rekao: “E nisi me više vidija!”
Na kavi oko 07 i frtalj dogovaramo završne detalje. Idemo “dojnjom” stazom Izrov – Hajdučko vrilo – ispod Bijele glavice – Veliki Vran a spustiti ćemo se stazom prema Kedžari preko Carskog bunara i Prskalova dolca do onih farmi pored Čuljaka oko 9 i pol kilometara s visinskim skokom 900 m.
Idućih dvadesetak minuta “razvozimo” auta, pokušavamo kompletirati opremu kolegicama iz naših “viškova” izdvajamo jedne gamašne, jedne štapove, jednu kišnu kabanicu, malo ali dobro dođe. Dok momci pokazuju kako namjestiti opremu promatram “zabundane” planine, prvi put izgledaju isto a uvijek mi je Vran, nasuprot napirlitane (s svim svojim vrhovima, kukovima, dragama) ljepotice Čvrsnice, izgledao decentan, pomalo mračan (vran – možda je ime dobio po tome), stamen poput onih starih momaka što su ostajali zimovati tu na planini čuvajući trapove, piću (sijenu) i brinući se o volovima. Napokon oko osam sati skrećemo desno s R419 (stotinjak metara od Vrleti prema jezeru) na asfaltirani puteljak koji vodi ravno do podnožja planine. I nakon petnaestak minuta prolazimo kroz portal, maskiran u stup dalekovoda, ulazimo u drugu stvarnost. Zbogom sunce, ušli smo u oblak kako sam i pretpostavio ništa od prekrasnih pogleda, našli smo se u nekoj bijeloj polulopti, promjera dvjesto/tristo metara koja je bila cijeli naš svijet sljedeći 5-6 sati. Ne znači da nismo imali što vidjeti, cvjetne travnate zaravni, kamene gromade, čudnovato korijenje sve one detalje koje bi preskočili diveći se širem pogledu na okolinu. Imali smo i malo predavanje iz botanike, od Jelene i Ćome sam čuo desetke naziva biljaka od kojih je čaj dobar za ovo ili ono.
Nažalost kad sam skontao da bi za sve moje bole trebao poveći naviljak trava i kazan za topljenje masti, na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Upamtio sam samo kad prispjevaju jagode, maline i borovnice . Dok smo se polako navikavali na uzbrdicu i hladni vjetar negdje u drugoj polovici staze kroz borovu šumu, počinje kišiti srećom nije jako i kratko je trajalo. Netom prije izlaza na “plesno” (travnati, ravni ili nageti dijelovi planine gdje se nekad gonilo blago na ispašu) naletimo na predstavnike faune, dvije zmijuge. Doktor je jednu pritisnuo štapom, sad jel zbog toga ili hladnog vremena, jedva migolji glava trokutasta, nema roščić ali je nekakav “strik” to nas podsjeća da moramo uvijek biti oprezni u planini. Na prelasku preko plesna iz magle izbija grupa planinara, jedna druga ekipa iz našeg društva, kažu noćili na Vranu ali su odustali od uspona zbog magle jutros.Tomi ih upozorava na one dvije zmijuge na stazi. Samo je jedna, mislim onu sam nekako nezgodno poduhvatio štapom i “ficnuo” je preko onih borova, vjerojatno je sad u drugoj općini. Nastavljamo dalje i kod Hajdučkog vrila odlučujemo napraviti pauzu za kavu i malo se okrijepiti hodamo skoro dva sata negdje smo na pola puta (ali zapravo).
Odmorni krećemo nešto brže, Doktor diktira dobar tempo vrlo često je na samom rubu vidnog polja ipak uspjevamo štogod i fotkati. Nakon drugog plesna, na završnom usponu, “starije” hvata mala kriza ali ne posustajemo. Za satak i pol stižemo do vrha, na jednom kamenu na gomili crvenim slovima piše 2074, čestitamo kolegicama na prvom usponu zajednička slika. Hladno je i vjetar je dosta jak, a magla je tako gusta da jedva naziremo onaj putokaz ni dvadesetak metara od nas. Spuštamo se u zavjetrinu gdje, mada se ne vidi, sunce grije kroz maglui uživamo u toplini. Tu i blagujemo a za desert se pobrinula Jelena domaće “datulje” dvije dosta za cijeli dan. Još nam je falila čaša Tonijeve broćanske blatine, no dobro je došao i gutljaj travarice iz ploske što je Jeleni striko ubacio u ruksak da se nađe (hvala striko). E sad je sve (skoro) nizbrdo upozoravamo kolegice da produže štapove i izvuku ruke iz petlji,pritegnu malo obuću da ne natuku prste i da se pri silasku što više oslanjaju na štapove . Putem nailazimo na “nalazišta” medvjeđeg uha Ćoma nam pokazuje način na koji se bere. Negdje na pola puta srećemo jednu ekipu planinara koji se penju, malo iscrpljeni pitaju koliko još ima. Pa jedno dvadesetak minuta, odgovaram. Jedan od njih kuži šalu i pita koliko puta po dvadest minuta. Pa dok se ne popnete, odgovaram. Izlazimo iz kleke i borovine dolazimo do bukove šume gdje na njenom izlazu odlučujemo popiti ostatke kave i malo se odmoriti. Malo se i vrijeme “učinilo” pa dok se spuštamo ka Carskom bunaru vidimo dio Rudog polja, padine Čvrsnice s vrhovima još u oblaku, lijevo prema Kedžari. Kako li je za fina vremena naglas razmišlja Nikolina fotkajući. Još mali napor od bunara do auta i to je to. Kod auta Ćoma nas domaćinski poziva na kavu, naravno da ne odbijamo ove godine nisam do sad vidio baštu. Hodali smo nešto više od šest i pol sati, na kavi kod Ćome djevojke pokušavaju pronaći kuda smo išli, vrh je još u oblaku. Nisu kazale “E, nisi me više vidio”.
Vrisak.info
