Sigurno ste već mnogo puta pomislili: “Kad bih tada znao ono što znam sada.” To vrijedi za osobne i poslovne teškoće, ali i za emocionalni teret koji nosimo iz djetinjstva.
Istraživanja pokazuju da se na terapijama često obrađuju iskustva povezana s traumama iz djetinjstva i negativnim životnim okolnostima u ranom dobu. Takva iskustva mogu kasnije dovesti do poteškoća u razvoju privrženosti, regulaciji emocija i općem osjećaju blagostanja. Prema riječima stručnjaka, postoje tri rane iz djetinjstva zbog kojih odrasli najčešće dolaze kod psihologa.
Odrastanje uz roditelje koji su zanemarivali dijete
Odrasli često na terapiji govore o posljedicama koje su osjetili zbog zanemarivanja u djetinjstvu. Nekada je prevladavalo mišljenje da djeca trebaju biti “viđena, a ne saslušana”. Verbalno i emocionalno izražavanje nije bilo poželjno, a ponekad je čak bilo i kažnjavano. Smijeh i plač u domu bili su ograničeni.
Najveću štetu nanosili su roditelji koji nisu pokazivali interes za svoje dijete, nisu izražavali ljubav, niti su emocionalno bili prisutni. Takvo zanemarivanje dovodilo je do osjećaja srama, bezvrijednosti i uvjerenja da nisu dovoljno dobri. Kasnije u životu to može čak uzrokovati i zdravstvene probleme.
Nedostatak pozitivne roditeljske prisutnosti i riječi podrške ostavlja prazninu koju odrasli pokušavaju zaliječiti prihvaćanjem i opraštanjem roditeljima zbog njihovih ograničenja te ostavljanjem prošlosti iza sebe.
“Kada proces oporavka započne, osoba na terapiji može početi graditi samopoštovanje, oslobađajući se razočaranja, ljutnje i boli vezane uz roditeljsku zanemarenost”, kaže psihologinja Susan Pazak.
Biti dijete koje preuzima ulogu roditelja
“Kao psihologinja za traume, često vidim da se na terapiji govori upravo o djetinjstvu. Među problemima iz djetinjstva najčešći je obrazac djeteta koje preuzima ulogu roditelja. To su djeca koja preuzimaju svakodnevne odgovornosti koje bi inače trebali obavljati roditelji, zbog čega zapravo preuzimaju roditeljsku ulogu. Ovdje se ne radi samo o uobičajenim kućanskim poslovima koji mogu potaknuti osjećaj samopouzdanja, nego o odgovornostima koje su prevelike i za koje dijete nema pravi izbor. Ta obveza izaziva unutarnji nemir i stres”, tvrdi psihologinja Patricia O’Gorman.
Kao odrasle osobe, ta djeca često nastavljaju obrasce ponašanja iz djetinjstva, što dovodi do nezadovoljstva u odnosima. Primjerice, osoba koja je kao dijete bila mali skrbnik često odabire partnere koje treba “spašavati” ili “brinuti se o njima”, što dodatno potiče osjećaje ogorčenosti, tjeskobe i ponekad potrebu za bijegom u ovisnosti, ističe psihologinja.
Odrastanje uz roditelje koji su im davali osjećaj da nisu dovoljno dobri
“Moji odrasli klijenti, koji teško završavaju umjetničke projekte, često kažu da su ih roditelji učinili nesigurnima u vlastite sposobnosti. Primjeri uključuju majke koje kritiziraju (ili same izrađuju) djetetove projekte ili očeve koji su po prirodi kritični ili iskaljuju bijes na djeci. Često čujem izjave poput: “Mislio je da ništa ne mogu napraviti kako treba” ili “Ne znam pisati, mama mi je to uvijek govorila.” Jedna od najčešćih rečenica je: “Roditelji su mi rekli da ne pišem (ili crtam, pjevam) jer u tome nema novca.” I sama sam to čula, ali sam dokazala suprotno”, nastavlja O’Gorman.
Ako roditelj djetetu šalje poruku da ono samo ne može nešto uspješno napraviti i stalno mu “pomaže”, dijete ne razvija vještine samostalnosti, učenja iz pogrešaka ni izražavanja svojih potreba. To kasnije može dovesti do sumnje u sebe i zbunjenosti oko vlastitih želja i identiteta. Iako roditelji žele zaštititi djecu, pretjerana zaštita može stvoriti veće probleme u odrasloj dobi.
“Kada koristim aktivnu vizualizaciju s klijentima, često otkrijemo da se koče zbog strahova koje su nesvjesno preuzeli od roditelja. To “unutarnje dijete” još uvijek se boji dovršiti projekt. U svom radu pomažem klijentima da izliječe svoje unutarnje dijete i ostvare vlastiti uspjeh i kreativnost. Ali zašto čekati? Djecu treba pustiti da uspiju, i da pogriješe, sami”, pojasnila je.
Pogreške su važne jer vode prema uspjehu i jačaju samopouzdanje. Pretjerana kritika ili prezaštićivanje djeci onemogućuju da otkriju svoje sposobnosti i razviju otpornost.
“Ako previše kontroliramo djecu ili osjećamo tjeskobu zbog njih (a djeca jako dobro osjećaju našu energiju i ponašanje, čak i ako samo prevrnemo očima), možemo stvoriti anksioznu ili depresivnu djecu, koja se boje pokušavati iz straha od neuspjeha. Voljeti nije isto što i previše brinuti. Volimo ih bez obzira na sve, zar ne? Pustimo ih da pogriješe. Pustimo ih da se sami isprave. I da ponovno pokušaju. Naše povjerenje u njih gradi njihovo samopouzdanje”, zaključuje O’Gorman.
Vrisak.info
