Kažu da je šutnja zlato, ali ne kada se koristi kao oblik kazne, upozoravaju stručnjaci za roditeljstvo.
“Ako šutnjom pokušavate kazniti dijete, udaljiti se od njega ili mu dokazati nešto, ili ako mislite da će to promijeniti njegovo ponašanje, to vjerojatno nije dobar pristup”, kaže Kier Gaines, terapeut, otac i savjetnik za roditelje.
Dječja i adolescentna psihologinja Barbara Greenberg dodaje da je “šutnja jedan od najgorih oblika kazne jer time zapravo poručujete djetetu: ‘Potpuno te ignoriram. Nisi vrijedan/vrijedna ni da ti se obratim ni da te pogledam.’ Takav odnos izaziva dubok osjećaj srama”. Uz to, kaže, djeca iz toga uče pogrešnu lekciju: “Ako imaš problem s nekim, jednostavno ga izbriši iz života”.
Djeca često ne razumiju zašto ih ignorirate
“Kad šutnjom kažnjavate dijete, pretpostavljate da će ono shvatiti zašto to radite”, objašnjava Gaines. No kad im ništa ne kažete, djeca ostaju zbunjena i sama pokušavaju shvatiti što ste time htjeli reći. A često ne shvate ništa.
Ponekad djeca koja nas najviše izluđuju, koja su prkosna, zločesta ili pohlepna, to rade jer silno žude za bliskošću. Ako im umjesto toga ponudimo šutnju, dobivaju suprotnu poruku: udaljenost.
“A djeca udaljenost doživljavaju kao bol”, kaže Gaines.
Bez razgovora nećete znati što se zapravo događa
Vaše dijete možda ne zna jasno reći da mu treba pažnja, umjesto toga će zalupiti vratima ili napraviti nered. No odrasla osoba bi trebala znati da je najbolji odgovor razgovor, a ne šutnja.
“Dajte djetetu priliku da objasni što se dogodilo. Bitno je razumjeti zašto je dijete nešto napravilo”, kaže Greenberg.
Takav razgovor pomaže i vama i djetetu, vi bolje razumijete njegovo ponašanje, a dijete dobiva priliku razmisliti o svojim postupcima.
“Ponekad samo uvedemo kaznu, ali ne damo djetetu priliku da razmisli o onome što se dogodilo”, kaže ona. Razgovor vam omogućuje da to zajedno obradite.
Ignoriranjem ne pokazujete zdravo ponašanje
Šutnja nije samo bolna u trenutku, djeca iz nje uče loše obrasce ponašanja.
“Tako učimo dijete ne samo da izbjegava sukobe, nego da ih se boji”, kaže Greenberg. “Moguće je i da će zbog toga u odrasloj dobi izbjegavati izražavanje osjećaja i otvorenu komunikaciju.”
Gaines upozorava da djeca, kad odrastu, često preuzimaju obrasce koje su vidjela kod svojih roditelja. Ako su naučili da se na sukob odgovara šutnjom, možda će i sami vjerovati da je šutnja odgovor.
“A šutnja nije odgovor. Uopće ne znate što osoba time poručuje”, kaže.
Rezultat može biti odrasla osoba koja teško izgovara važne i neugodne rečenice poput: “Povrijedilo me to”, “Ovo mi ne odgovara”, “Nisam dobro”…
Gaines dodaje: “Takve osobe često u sebi gomilaju ljutnju i zamjerke, a drugima postavljaju očekivanja koja nikada ne izraze, pa ih onda kažnjavaju kada ta očekivanja nisu ispunjena.”
Kada je šutnja opravdana?
“Ako šutite jer vam treba trenutak da se saberete ili ako vas je dijete jako povrijedilo i želite izbjeći da reagirate u afektu, to je u redu”, kaže Gaines. Bitno je samo da to objasnite djetetu i kažete da ćete se uskoro vratiti razgovoru.
Kad njegova trogodišnja kći ima ispad bijesa, kaže, često joj najprije priđe i kaže: “Dušo, jako te volim, ali sada ne mogu ovo izdržati”, i udalji se. No pritom ne ignorira nju, već konkretno ponašanje.
Greenberg dodaje: “Roditelji imaju pravo biti ljuti. Ako vas preplave emocije, uzmite predah. Ali nakon toga recite što vas je uznemirilo i dajte djetetu priliku da kaže svoje, jer ponekad se radi o običnom nesporazumu.”
Što učiniti umjesto ignoriranja?
Gaines predlaže da prestanemo glumiti savršene roditelje i budemo iskreni kad nas nešto povrijedi ili naljuti. Umjesto šutnje, recite djetetu kako se osjećate.
Na primjer: “Dušo, kad si to rekla, jako si me povrijedila i treba mi malo vremena da shvatim kako se osjećam.” Tako govorite izravno, a dijete ne mora nagađati što se događa.
Na taj način učite dijete kako se nositi s emocijama i uključujete ga u taj proces. “Kad im objasnite što se događa, ne moraju nagađati, a djeca često automatski misle da su oni krivi”, kaže Gaines. “Možda će se i dalje tako osjećati, ali razlika je u tome što znaju što se zapravo događa.”
Zaključno, kaže Greenberg: “Ako želite da vaše dijete nešto nauči, razgovarajte s njim. Ako ga želite posramiti i nanijeti mu štetu, onda ga ignorirajte.”
Vrisak.info
