Roditeljski stres postaje sve ozbiljniji problem. Prema izvješću američkog zdravstvenog sustava iz 2024. godine, gotovo polovica roditelja i skrbnika svakodnevno se nosi s pritiskom koji opisuju kao preplavljujući, piše Good Men Project.
Panel znanstvenika na Harvardovoj školi javnog zdravlja T.H. Chan raspravljao je o tome kako se roditelji mogu brinuti o sebi dok odgajaju djecu i kakvu im podršku mogu pružiti zajednice. Karestan Koenen, profesorica psihijatrijske epidemiologije sa škole Chan, na početku je rasprave istaknula da su današnji roditelji izloženi jedinstvenim pritiscima.
“Prvo želim reći da s roditeljima nije ništa krivo. Mislim da često krivimo sebe kad smo pod stresom, ali roditelji se suočavaju s brojnim sistemskim izazovima. Tu su posljedice pandemije COVID-19, manji prihodi, veći troškovi skrbi za djecu, slabljenje potpore zajednice i neprestana bujica informacija s društvenih mreža i o globalnim događajima”, rekla je.
Prepoznavanje problema i komunikacija s djecom
Sudionici panela složili su se da je prvi korak, kada se roditelj osjeća preopterećeno, priznati vlastito stanje.
“Ključno je rano prepoznati trenutke uznemirenosti i poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju, odnosno kad se to počne odražavati na naš odnos s obitelji i djecom ili na naš posao”, izjavila je Archana Basu, epidemiologinja sa škole Chan i docentica psihologije na Harvardovoj medicinskoj školi.
Prema njezinim riječima, sljedeći je korak objasniti promjene u ponašanju pred djecom. “Znamo da je ključna iskrena i izravna komunikacija koja opisuje što se događa i kako to utječe na obitelj ili neposrednu okolinu.
Mlađoj djeci trebaju konkretnije informacije, primjerice o poteškoćama s ustajanjem iz kreveta ili o tome kako se roditelj osjeća, jer teže razumiju emocionalno stanje ako nije opisano opipljivim pojmovima. Starija djeca, s druge strane, često su već čula o tome jer imaju pristup brojnim informacijama na internetu”.
Richard Weissbourd, viši predavač na Harvardovom fakultetu pedagogije i direktor projekta “Making Caring Common”, slaže se da je komunikacija ključna. “Čak i vrlo maloj djeci možete reći: ‘Prolazim kroz nešto što me uznemiruje, ali to nema veze s tobom.’ Podaci pokazuju da je to zdravo i da djeci donosi golemo olakšanje”, rekao je.
Prilika za učenje iz nesavršenosti
Otvorena komunikacija, dodao je Weissbourd, može biti i prilika za učenje. “Djeca zaista žele razumjeti kako se nosite s problemima. Depresija i tjeskoba mogu štetno djelovati na djecu, ali istina je i da roditelji koji se s time bore često posjeduju veliku mudrost o patnji koju mogu podijeliti. Potaknuo bih roditelje da razmisle o tome kakvu mudrost mogu ponuditi”.
Jayne Singer, psihologinja i docentica pedijatrije na Harvardovoj medicinskoj školi, smatra da prilike za učenje nastaju i kad se stres manifestira kroz ispade bijesa, primjerice kad dijete iscrpi majčino strpljenje pa ona plane.
“Nakon nesklada javlja se prilika za popravak odnosa. Tada možemo biti model za ključne vještine koje pomažu djeci da se razviju u emocionalno kompetentne osobe”, rekla je.
“To uključuje sposobnost izražavanja osjećaja i razumijevanje da je emocija bila povezana s određenom okolnošću, što je dovelo do impulsa i ponašanja. Dakle, nakon što ‘puknete’, vratite se i recite: ‘Znaš što? Bila sam jako ljuta i frustrirana. Volim te'”.
Dodala je i da roditelji moraju prihvatiti kako neće biti savršeni dok odgajaju novu generaciju.
“Ne predstavljamo se kao uzori savršenstva, nego poručujemo da ćemo i mi ponekad izgubiti živce. Mala djeca ispituju naše granice i strpljenje. To je ključno da bi razumjela empatiju i shvatila: ‘Aha, moje ponašanje stvarno utječe na druge ljude. Moram naučiti upravljati vlastitim impulsima koji proizlaze iz moje uznemirenosti'”.
Dugoročni ciljevi i briga o sebi
Weissbourd smatra da bi se roditelji trebali usmjeriti na dugoročni emocionalni razvoj, a ne na kontrolu dječjih postignuća ili njihova trenutnog emocionalnog stanja.
“Prevelik naglasak na postignućima i na trenutačnoj dobrobiti često zasjeni važnost toga da se djeca povežu s drugima, suosjećaju i brinu o ljudima. Kad su za to sposobni, imat će bolje odnose cijeli život. Bit će bolji roditelji, bolji partneri i bolji prijatelji, a to je najstabilniji i najtrajniji izvor sreće koji imamo”.
Singer predlaže da roditelji odvoje nekoliko sekundi za sebe kad dan postane previše naporan. “Možete li si dopustiti da se nakratko povučete iz kaosa, odete u kupaonicu i provjerite kako vam se tijelo osjeća, čak i na samo 30 sekundi? Gdje osjećam napetost? U glavi? U trbuhu? U prsima? Jesu li mi ramena podignuta do ušiju? Uzmite tih 30 sekundi da se pobrinete za sebe i prodišete”, rekla je.
“Ili isprobajte progresivnu mišićnu relaksaciju – male mikrovježbe koje će vam isprekidati dan. Često, uz sve poruke o brizi i odgovornosti prema drugima, zaboravimo paziti na sebe”.
Sudionici panela složili su se da roditelji ne trebaju težiti savršenstvu. Kada pogriješe, važno je priznati pogrešku, ispričati se i nastaviti raditi na odnosu s djetetom. “Naučila sam da roditeljsko putovanje i prilika za popravak odnosa nikada ne prestaju”, rekla je Koenen.
Vrisak.info
