Odrastanje s jednim roditeljem narcisoidnih sklonosti dovoljno je teško, no kada su oba roditelja takva, to stvara disfunkcionalno okruženje s dugotrajnim posljedicama za dobrobit djece. Narcisoidni roditelji vlastite potrebe i želje često stavljaju ispred potreba cijele obitelji, što održava negativnu atmosferu i unosi natjecateljski duh u obiteljsku dinamiku.
Psiholog Alan Rappoport u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Therapist navodi kako ove štetne sklonosti često proizlaze iz nesigurnosti, a očituju se kao prebacivanje krivnje, sebičnost i toksične reakcije, piše YourTango.
Rjeđa obiteljska okupljanja
Posljedice koje profesorica Nina W. Brown naziva “narcisoidnim ranjavanjem” ostaju prisutne u odnosima i identitetu odrasle djece čak i ako prekinu kontakt s roditeljima. Kada se takve obitelji okupljaju za blagdane, skupovi su obično manji ili se uopće ne održavaju.
Razlog tome nije samo toksično ponašanje roditelja, već i osobne borbe s kojima se djeca suočavaju nakon odrastanja u takvom domu. Djeci i obitelji narcisa teško je stvoriti ugodnu atmosferu pa se za proslave oslanjaju na uži krug prijatelja i zajednicu.
Gubitak međusobnog kontakta
Odrastanje uz dva narcisoidna roditelja utječe na komunikaciju unutar cijele obitelji. Razgovori se neizbježno vrte oko pritužbi na manipulaciju i narcisoidne ispade, zbog čega članovi obitelji s vremenom gube kontakt. Kada nestane zajedničko iskustvo snalaženja u toksičnim odnosima, često ih ništa drugo ne povezuje.
Prema Amandi Clymont, autorici knjige “Postoji li narcis u vašem životu?”, otuđenje je gotovo neizbježno. Djeca narcisa često svu energiju troše na ublažavanje sukoba, zanemarujući vlastiti identitet i razvoj.
Djeca preuzimaju narcisoidne osobine
Prema studiji o podrijetlu narcizma objavljenoj u časopisu PNAS, mnoga odrasla djeca usvoje određene narcisoidne sklonosti svojih roditelja, poput osjećaja superiornosti. Iako razvoj narcizma nije u potpunosti istražen, stručnjaci se slažu da nezdravo okruženje u djetinjstvu pridonosi razvoju egocentričnih osobina.
Umjesto da roditeljskom toplinom potiču samopoštovanje, narcisoidni roditelji kod djece potiču natjecanje, nerealna očekivanja i dominantno ponašanje, nastavljajući tako ciklus toksičnosti.
Interakcije ispunjene negativnošću
Kada se obitelj s dva narcisoidna roditelja okupi, većina interakcija prožeta je negativnošću. Za djecu koja su odrasla pokušavajući se nositi s toksičnim ponašanjem roditelja, ponovni boravak u istoj prostoriji samo pojačava osjećaj ogorčenosti i tuge.
Umjesto da uživaju u proslavama ili druženju, osjećaju obvezu “čuvati mir”. Harvardski psiholog dr. Craig Malkin tvrdi da je takva tendencija vrlo česta u sličnim obiteljskim dinamikama.
Poteškoće u osobnim odnosima
Odrasla djeca narcisoidnih roditelja često se bore s održavanjem zdravih odnosa. Njihova sklonost da tuđe osjećaje stavljaju ispred svojih te da se u sukobima povlače u sebe izravno sabotira otvorenu komunikaciju nužnu za kvalitetne veze.
Ako se zbog zajedničkog iskustva odluče prekinuti kontakt s obitelji, često se sami moraju nositi s teretom usamljenosti, što im otežava stvaranje kruga podrške potrebnog za iscjeljenje.
Stalno natjecanje za pažnju
U obiteljima s narcisoidnim roditeljima često se razvija toksična natjecateljska dinamika u kojoj se svi bore za potvrdu i pažnju. Narcisoidni roditelji sa svojom djecom grade transakcijski odnos – nagrađuju ih za uspjeh, a uskraćuju im emocionalnu podršku u slučaju neuspjeha.
Studija iz časopisa Brain Informatics sugerira da odrasla djeca internaliziraju to iskustvo i međusobno se natječu kako bi zadovoljila potrebu za potvrdom. To ne samo da narušava odnose među braćom i sestrama, već svima onemogućuje izgradnju samopouzdanja.
Nepoštivanje granica
Postavljanje granica ključno je za članove obitelji koji žele zaštititi svoje emocionalno zdravlje, ističe obiteljski terapeut Daniel Dashnaw. No, nakon života provedenog s narcisoidnim roditeljima, postavljanje granica postaje iznimno teško. Odrasla djeca teško se oslobađaju naučene sklonosti udovoljavanja drugima, a narcisoidni članovi obitelji te granice redovito krše.
Pojačana manipulacija i kontrola
Dok u početku obiteljska dinamika može uključivati povremene emocionalno zlostavljačke ispade, s odrastanjem djece te sklonosti mogu postati ekstremnije. Događa se da i drugi članovi obitelji počnu koristiti manipulativne taktike poput prebacivanja krivnje i emocionalne invalidacije kako bi zaštitili svoj prostor.
Dok se braća i sestre bore za potvrdu, a roditelji za održavanje odnosa u praznom domu, cijela obiteljska dinamika postaje izvor tjeskobe.
Čuvanje tajni i lažna slika
Obitelji s dva narcisoidna roditelja često su opsjednute vanjskom potvrdom i “javnim imidžem”, zbog čega se članovi osjećaju prisiljenima čuvati tajne. Manipulacijom i obmanama stvaraju lažnu sliku savršene obitelji, dok istovremeno pate u izolaciji. Upravo to poricanje stvarnosti stvara ogroman osjećaj ogorčenosti kod odrasle djece i uništava svaku nadu u zdrav odnos.
Prekid odnosa i međusobne ucjene
Kako objašnjava terapeutkinja Kaytee Gillis, u ovakvim je obiteljima uobičajeno da jedno dijete postane “zamjenski supružnik”, odnosno izvor emocionalne potvrde za roditelje, što često dovodi do prekida odnosa među braćom i sestrama.
Ogorčenost raste dok jedan brat ili sestra žrtvuje vlastiti život kako bi “sačuvao mir”. Kao rezultat, zajednička teška iskustva postaju sredstvo ucjene među braćom i sestrama, koje koriste kako bi uspostavili dominaciju jedno nad drugim.
Sukobi koji se nikad ne rješavaju
Budući da se narcisi nikada ne ispričavaju i izbjegavaju odgovornost, sukobi u takvim obiteljima ostaju neriješeni, što s vremenom pogađa sve.
Djeca uče da je rješenje u održavanju prividnog mira, a ne u stvarnom rješavanju problema, što ostavlja duboke emocionalne ožiljke. Zbog toga u svojim osobnim životima mogu izbjegavati sukobe i teške razgovore te teško prepoznaju iskrenu ispriku čak i kada je dobiju.
Vrisak.info
