Skupina švicarskih znanstvenika nedavno je anketirala 1100 brucoša jednog velikog američkog sveučilišta o količini vremena koju provode pred ekranom, nakon čega su pratili njihova akademska dostignuća i došli do iznenađujućih rezultata, izvještava Jessica Stillman za Inc.
“Kada su Eszter Hargittai i Drew Cingel, istraživačice koje stoje iza ove studije, usporedile djecu kojoj su roditelji strogo ograničavali uporabu tehnologije s onima čiji su roditelji imali puno opušteniji stav oko toga, nisu našli nikakve razlike. U oba slučaja djeca su dobivala jednako dobre ili loše ocjene.
No kada su Hargittai i Cingel dublje analizirale situaciju, ispitujući studente o razlozima koje su njihovi roditelji navodili kod opravdavanja svojih pravila, otkrile su da su mladi, čiji su roditelji ograničavali pristup tehnologiji s namjerom da djeca poprave svoj školski uspjeh, zapravo na fakultetu postizali lošije ocjene.
“Roditelji uglavnom postavljaju ta pravila kako bi potaknuli školski razvoj svoje djece i osigurali da ona ulažu dovoljno vremena u školske obveze. No to očigledno može poći po zlu”, navodi Hargittai. “No koji je točno uzrok toga? Studija ne navodi konačni rezultat, no kontaktirala sam Hargittai da saznam kakve pretpostavke ima po tom pitanju.”
“Jedno moguće objašnjenje je da roditelji tijekom srednje škole stvore i druga pravila ili određeno okruženje za svoju djecu u kojem ona zaista uče, no kada dođu na fakultet, to okruženje se mijenja”, objasnila je Hargittai diplomatski.
Drugim riječima, roditelji koji pažljivo kontroliraju ponašanje svoje djece u pogledu korištenja tehnologije možda imaju veću naklonost roditeljstvu u kojem nadziru svaki korak djeteta, a kada njihova djeca odu na fakultet i samostalno iskuse slobodu i odgovornost, nisu u stanju nositi s time. Bez nekoga tko će ih cijelo vrijeme nadgledati, ta djeca se ne mogu natjerati da spuste mobitel i uče.
Ovo je samo pretpostavka, potrebno je više istraživanja, no ideja koja stoji iza toga slaže se sa žalbama fakultetskog osoblja da mnogim brucošima nedostaju osnovne životne vještine, poput upravljanja vremenom i sposobnosti da se natjeraju na čitanje i učenje stvari koje im se čine dosadne.”+
S druge strane, nitko, pa čak ni Hargittai, ne predlaže da dopustite svom dvogodišnjem djetetu da po cijele dane gleda smeće s YouTubea. Umjesto toga, Hargittai predlaže da roditelji razmisle o kompromisima te balansiranju između pozitivnih i negativnih posljedica tehnologije.
Primjerice, treba uzeti u obzir da nije sve vrijeme provedeno pred ekranom jednako vrijedno. Postoje sadržaji koji mogu biti korisni za djecu, pomoću kojih mogu razviti kreativnost i strateško razmišljanje.
Usto, treba biti osobito oprezan s djevojčicama. Tužno je da mnoge djevojčice još uvijek misle da su računala i tehnologija “za dečke”.
Roditelji koji su osobito strogi s upotrebom tehnologije zapravo potiču te stereotipe. “Važno je da roditelji ne pristupaju tehnologiji na način koji bi odvratio njihove kćeri od toga”, naglašava Hargittai, prenosi index.hr.
Znanstvenica na kraju dodaje da bi roditelji trebali koristiti tehnologiju zajedno s djecom te ih podučiti problemima poput sigurnosti i privatnosti, bez da ih preplaše i time odvrate od svih dobrih strana uporabe digitalnih medija, zaključuje Jessica Stillman za Inc.
