Svaki roditelj želi da mu se dijete obrati kada ima problem, bilo da je riječ o školi, prijateljima ili nekoj pogrešci koju je napravilo. No, povjerenje se ne gradi velikim gestama, već svakodnevnim razgovorima i načinom na koji roditelji reagiraju kada im se dijete povjeri.
Djeca se rijetko zatvore preko noći, nego postupno zaključuju da im se ne isplati govoriti o svojim osjećajima ako očekuju osudu ili kritiku. Ovo je nekoliko roditeljskih navika koje mogu otežati otvorenu komunikaciju.
Pretvaranje svakog razgovora u lekciju
Djeca se roditeljima često obraćaju zato što žele da ih netko sasluša, a ne zato što odmah traže rješenje. Ako svako priznanje završi dugim predavanjem o odgovornosti ili životnim lekcijama, mogu početi povezivati iskrenost s neugodnim iskustvom. Zbog toga će sljedeći put možda radije prešutjeti ono što ih muči.
Roditeljima može pomoći da najprije saslušaju dijete, a tek potom ponude savjet, piše Times of India.
Ljutnja prije razgovora
Kada dijete prizna pogrešku i odmah se suoči s vikom ili ljutnjom, može steći dojam da iskrenost uvijek vodi neugodnim posljedicama. To ne znači da pogreške treba zanemariti, nego da je korisno prvo saslušati što se dogodilo. Smiren razgovor često ostavlja više prostora za učenje nego burna reakcija.
Djeca će lakše govoriti istinu ako osjećaju da će ih roditelj prvo pokušati razumjeti.
Omalovažavanje osjećaja
Rečenice poput “Pretjeruješ” ili “Nemaš razloga biti tužan” često imaju namjeru utješiti dijete, ali mogu postići suprotan učinak. Ono što odraslima djeluje kao sitnica djetetu može biti vrlo važan problem.
Ako se njegovi osjećaji redovito umanjuju, moglo bi zaključiti da ih nema smisla dijeliti s drugima. Priznati djetetove osjećaje ne znači složiti se sa svime, nego pokazati da ga razumijete.
Uspoređivanje s drugima
Roditelji ponekad uspoređuju dijete s braćom, sestrama ili vršnjacima kako bi ga potaknuli na promjenu. Ipak, takve usporedbe često imaju suprotan učinak i mogu narušiti djetetovo samopouzdanje.
Umjesto da otvoreno govori o svojim problemima, dijete ih može početi skrivati kako bi izbjeglo nove usporedbe. Korisnije je usmjeriti se na njegov napredak nego na tuđe uspjehe.
Upadanje u riječ
Djeci je ponekad potrebno više vremena da objasne što se dogodilo i kako se osjećaju. Ako ih roditelji često prekidaju ili dovršavaju njihove rečenice, mogu steći dojam da ih nitko zapravo ne sluša.
Strpljenje tijekom razgovora pokazuje djetetu da je njegovo mišljenje važno. Ponekad je najveća podrška jednostavno saslušati ga do kraja.
Korištenje pogrešaka za predbacivanje
Ako roditelj kasnije tijekom svađe ponovno spominje pogreške koje mu je dijete povjerilo, povjerenje može oslabjeti. Dijete tada može zaključiti da će se njegova iskrenost jednog dana okrenuti protiv njega. Podsjećanje na stare pogreške češće izaziva strah nego želju za promjenom.
Djeca se lakše otvaraju kada znaju da će njihovi trenuci ranjivosti ostati sigurni i neće postati predmet budućih prigovora.
Vrisak.info
