Svjedoci smo vremena u kojem su negativne vijesti najčitanije. Vrijeme u kojem se o dobrim stvarima priča za jednom kavom, a o lošima za idućih pet. Vrijeme u kojem kukanje o svemu predstavlja glavni izvor komunikacije. Vrijeme u kojem se više ne može ležati u bolnici, a da se ne postavi slika na društvene mreže, jer ljudima je potrebna pažnja. Ljudi pate za tom pažnjom. Ljudi su takvi jer su ljudi, jer je to ono ljudsko u nama.
Ja više volim razmišljati i razgovarati o pozitivnim temama, jer smatram da nam je svima dosta naših vlastitih problema i da nam tuđi stvarno nisu potrebni. Živimo u vremenu gdje materijalizam prevladava, a nematerijalne, prave vrijednosti polako nestaju.
U tom silnom kukanju kojeg slušamo svaki dan, primijetila sam kako se moji sugrađani žale na manjak događanja u gradu. Žaljenje na manjak kulturnih događanja, a ja na to sve nemam nešto puno za reći osim da nije istina. Osim da je to čista laž. Naime, nedavno sam bila sudionik Večeri Poezije, gdje se broj ljudi u publici mogao izbrojati na prste jedne ruke. Je li to bio kulturni događaj? Je. Jesu li ljudi koji se žale na iste bili prisutni? Nisu. Premalo se informiramo, a previše znamo. No to dvoje nikako ne može ići skupa.
Glazbena škola Široki Brijeg svako malo organizira koncerte, stolice ne budu prazne, ali opet nema onih ljudi koji stoje iza tvrdnje da se u Širokom ništa ne događa.
Ali nas naši sportski ponosi izvlače iz te situacije, malo po malo. Pratim našu košarku, do unazad četiri utakmice dvorana je odjekivala kada bi netko zakašljao, koliko je malo ljudi bilo. Na svu sreću, ljudi su odlučili vratiti se u dvoranu i navijati, tako da sada dvorana odjekuje od pjesme i pljeska.
Postavila sam si sljedeće pitanje – Je li taj proces stvaranja zainteresirane publike tako naporan i dugotrajan? Je li stvarno potrebno toliko dokazivati da nešto vrijedi da bi privukli ljude da nas podrže? Meni je nekako oduvijek bilo logičnije da je ljudima potrebna podrška na uspinjanju prema vrhu, a ne kada na vrhu već jesu. Da se razumijemo i tada je potrebna podrška, ali ne tek tada.
Čini mi se da ljudske vrijednosti sve više odlaze, a dolaze neke nove, neke pretežito materijalne vrijednosti. Kako onda da nam išta ispunjava dušu osim negativizma? Kako ćemo bit sretni kada gledamo samo u jednom smjeru? Uvjerila sam samu sebe da prije postavljanja mog mišljenja o nečemu treba sagledati sve smjerove koji postoje, a ne iz jednoga zaključivati.
No da se vratim na temu. Mislim da znam koji je problem sa tim ”manjkom kulturnih događanja.” Problem je što u Širokom Brijegu ne postoji disco club, koji po mom mišljenju nije kultura, ali sve više to postaje. Istinito i žalosno. Da se razumijemo, voljela bih i ja da postoji club, mlada sam i volim izlazit, ali sam definitivno uvjerena da to nije kultura.
Kultura je ono što se nosi u srcu, njeguje i čuva, a ne zadimljena prostorija puna pijanih ljudi i cura koje se pate na štiklama. Meni nije kultura kada jaknu moram ostavit na balkonu iduća dva dana od izlaska da se prozrači. Kultura mi je kada vidim djevojčicu koja sa samo svojih devet godina svira onu violinu tako zanosno i uvježbano. Kultura mi je kada svi zajedno slave pobjedu svog grada. Kultura mi je kada poslušam malo poezije i legnem u krevet pitajući se koliko je čovjekov mozak sposoban toliko toga lijepog za napravit.
Zato ne dam. Ne dam da mi kažu da kulturnih događaja nema. Ne dam da mi kažu da se u gradu ništa ne događa. Ne dam. Jer disco nije ono što ti puni dušu radošću, a kultura to upravo je. Zato smatram da je potrebno podržati mlade od dna prema vrhu, u stvaranju novih kulturnih događanja. Zato smatram da je potrebno cijeniti ono što imaš, a ne uvijek misliti na ono što nemaš. Jer oduvijek se zna da mi ljudi tako funkcioniramo.
Široki Brijeg ima toliko događanja koji su predvođeni mladim ljudima, a mnogi to nemaju. Vrijeme je da mijenjamo vrijeme negativizma u pozitivizam, kako god znamo i umijemo.
Ana Mikulić/Vrisak.info
