Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Svojevremeno su u zapadnom svijetu vođeni razgovori o smislu religija. Bila su to ozbiljna promišljanja o značenju vjere u ljudskom životu, pa čak i od onih znanstvenika koji se nisu smatrali vjernicima u tradicionalnom kršćanskom smislu. Danas u zapadnom svijetu, kojem pripada i hrvatski narod, živimo u takozvanom ubrzanom vremenu u kojem je ono religijsko potisnuto na rub društva, dok se kroz utjecaj javnog mnijenja (mainstream) uvjerava pojedinca kako izvor njegove sreće leži samo u ispunjenju bezbrojnih želja. Upravo to sugeriranje prisiljava pojedinca na odmak od drugog čovjeka uvjeravajući ga kako je dostatan sam sebi. Iako je već filozof pesimizma Schopenhauer upozorio na to da su upravo bezbrojne želje ono što nas čini nesretnim – jer čim ispunimo jednu javlja se druga – mediji ne prestaju s manipulacijama kako ljudsko zadovoljstvo ovisi samo o svakodnevnom fizičkom užitku. Kad bi ta hipoteza bila istinita, onda bi najsretniji ljudi živjeli u najbogatijim državama. Naprotiv, mnoga istraživanja upućuju na to da sretan i ispunjen život ne ovisi o prekomjernom bogatstvu, blagostanju i luksuzu, nego o ljudskom odnosu prema životu, sposobnosti čovjeka da bude zadovoljan s onim što mu je potrebno za dostojanstven život.
Isus nije izbjegavao druženje
U drugu krajnost idu poneki klerici – uglavnom mlađi – koji misle da se čovjek mora odreći životne radosti, svodeći sve ljudske potrebe samo na duhovnost. Kod takvih su, kako čitam i slušam u zadnje vrijeme, na udaru i božićni sajmovi. Po njima ispada da bi na svakom kutu ulice trebale biti jaslice pred kojima bi klečali vrli muževi. Smetaju ih ukrašene kućice oko kojih se vjernici, pa i ateisti, okupljaju ispijajući šalicu kuhanog vina uz prijateljski razgovor, diveći se pri tome prelijepom predbožićnom ozračju. Svojim čudnim pogledima na život i vjeru podsjećaju ti kritični klerici ponekad na onog starog redovnika iz romana Umberta Eca Ime ruže koji pokušava po svaku cijenu sakriti Aristotelovo djelo o smijehu i radosti, jer se, navodno, kršćanin ne smije veseliti. Kao da je Isus izbjegavao druženje s ljudima, razgovore i one svagdanje susrete koji čine čovjeka radosnim. Upravo su ti božićni sajmovi – iako kod njih ne stoji izravno u središtu Bog – ono što upućuje na to da je Božić duboko urezan u dušu i tijelo zapadnog čovjeka, a koji zove na radost, obiteljsko zajedništvo i druženje. Ti isti božićni sajmovi, koje u zadnje vrijeme pojedini klerici izlažu kritici, podsjećaju zapadnog čovjeka, istina na svoj način, da su božićni blagdani blizu – oni dani koji su u njegovu životu igrali značajnu ulogu, znatnim dijelom davali i usmjerenje njegovu životu.
Važnost Božića za zapadnu civilizaciju
O toj važnosti Božića, kršćanske vjere i tradicije, ne govore samo teolozi nego i znanstvenici, svi oni koji su svjesni značenja religioznosti u ljudskom životu. Čak i objektivni ateisti upozoravaju na povijesnu važnost kršćanske tradicije u razvoju zapadne civilizacije – o tome da je igrala važnu ulogu u pronalaženju smisla, pa i u onim teškim životnim iskušenjima u kojima niti jedna vanjska ponuda nije mogla ublažiti bol, tugu ili osjećaj praznine. Zahvaljujući vjeri pojedinac je u tim najvećim kušnjama imao osjećaj da vrijedi i kad ne uspije, vanjski gledano, u životu. Vjera i tradicija su mu davale snagu da lakše prihvati patnju koju svojim ljudskim razumom nije mogao shvatiti i opravdati. Zapravo, Božić u tom kontekstu poručuje svakom čovjeku da je i onaj najslabiji nešto posebno, da od njega nisu vrjedniji pred Bogom oni uspješni. Jer, kako ističe Isus, svi su ljudi pred Bogom jednakopravni, svi u svojim genima nose sklonost umiranju, ali i nadu da smrt nema zadnju riječ.
Kako reče jedan mudar čovjek, lako je biti ateist, ali je teško prihvatiti život bez Boga i nade, uvjerenje da sa smrću završava sve. Istina, Božić je duboko vezan uz onu eshatološku nadu. Pa ipak ne smije se zaboraviti da iz njega proizlazi čitava zapadna kultura, od glazbe, preko umjetnosti do humanističkih pogleda na život, pa ako hoćemo i božićni sajmovi koji se spominju već u 15. stoljeću (Dresden). I oni pripadaju zapadnoj kršćanskoj civilizaciji, uveseljavaju ljudsko srce, jer se ljudi na njima druže i doživljavaju zajedništvo.
Izgradnja zajedništva
A zajedništvo je, i to bi trebali znati oni kritički raspoloženi klerici, važno u molitvi, ali i u svagdanjem životu. Kroz zajedništvo čovjek shvaća da mu drugi nije pakao, nego raj. I to je poruka božićnih blagdana koji okupljaju obitelj, povezuju susjede i zbližavaju ljude. Uostalom, nadobudnim mladim teolozima netko bi trebao pojasniti da bi onaj Isus o kojem govore evanđelja vjerojatno i sam prošetao božićnim sajmom, družio se s ljudima, razgovarao i radovao zajedno s njima. Govorio bi vjerojatno u tom susretanju i to da je molitva vrlo važna, kao i zahvala Bogu za darovani život, ali i sve ono što čini ljude radosnim a ne šteti drugima. Neka nama božićnih sajmova. U onom trenutku kad ih više ne bude, iščeznut će i sjećanje na Božić. Trgovima europskih metropola zagospodarit će tada neka druga kultura i civilizacija, s drugačijim pogledom na život – možda i ona koja će zabraniti božićne sajmove. Uostalom, ugođaj božićnih sajmova neće udaljiti one istinske vjernike od crkve. Štoviše, može se dogoditi da svojom ljepotom potakne i one nezainteresirane da zavire u nju. A što se komercijalizacije tiče, što je nekim klericima trn u oku, treba jasno reći da je ima i u župskim uredima. Ima je posvuda gdje ima ljudi. Onim najžešćim kritičarima svega što se odvija izvan crkvenoga prostora, može se samo poručiti da malo više čitaju i razmišljaju o životu, da kritici na prvom mjestu izlože svoje sklonosti i potrebe, koje možda i nisu nužne za sretan i zadovoljan život. Ukoliko to budu činili, bit će u propovijedima daleko blaži, manje kritični i puno bliži svojim vjernicima, ali i onomu što podrazumijevamo pod normalnim ljudskim životom, koji ne prenaglašava važnost vanjskoga za sreću čovjeka, ali ga i ne podcjenjuje.
Vrisak.info
