Nisam jedna od onih koje prosipaju riječi uzalud, niti jedna od onih koji sude, manipuliraju i stvaraju javno mišljenje. Oduvijek smatram da svaki čovjek koji hoda ovom zemljom treba imati svoje osobno razmišljanje o svakoj situaciji na svijetu, također da to svoje mišljenje ne mora uvijek podijeliti sa drugima, ali ja osobno često imam potrebu. Ne zato što mislim da sam uvijek u pravu, nego zato što želim čuti i tuđa razmišljanja, ili da možda nekog tako potaknem na razmišljanje.
Ne mislim da itko na ovome svijetu zaslužuje bolest koju preživljava. Ne mislim da i najveći zločinac zaslužuje rak. Nijedna žena ovoga svijeta nije zaslužila da joj se odstrane grudi, ali nažalost tako mora biti. Najiskrenije suosjećam sa onima kojima je život takav križ stavio na leđa. Ali zar je bolest ikada postojala da bi se njome služili po Facebooku ili drugim društvenim mrežama? Zar je bolest ikada služila tome da nam se u oči guraju slike tuđih bolovanja? Zar bolest postoji da bi se stvorilo opće javno mišljenje? Da bi njome dobivali komplimente? Recite mi, zar je u redu da si daješ za pravo, samo zato što si bolestan, da pljuješ narod i svakoga tko ti se nađe na putu? Onaj isti narod kojeg pljuješ piše ti komentare koliko si hrabra i divna žena. Pljuješ narod koji te naučio prve riječi, koji te naučio prve korake. Pljuješ krajolik kojeg si prvog zamijetila i zavoljela. Pljuješ sve ono što si ti, ono odakle dolaziš. Pljuješ dio sebe.
Kada ćemo shvatiti da svaki čovjek nosi svoju bol? Svakoj osobi je njegov križ najteži, i to je sasvim normalno, to je dio ljudskosti. Ali koliko ljudskosti ima u psovanju i slikanju (ne)dojke po naslovnicama. Hrabro možda je, ali ulijevati takvu sliku u naše mozgove, tako da nam postane normalno gledati tuđu bol i tuđu patnju nije nešto vrijedno divljenja. Meni su divne one žene koje unatoč tome što su preživjele i dalje uspijevaju prosipati nadu i pozitivu u ovaj svijet. Puno je žena koje su pretrpjele i više od raka dojke, ali u svojim patnjama su ostale tihe, jer su zahvalne što su još tu. Mislim da su te žene primjer svima nama, jer su zahvalne. Upravo zahvaljivanja nam fali. Tebi, meni, cijelom svijetu. Od kad je Boga i svijeta, kao što kažu, najlakše je žalit se, a ne vidjeti ono što imamo. Jesmo li ikada pomislili kakav bi život bio da doktori uopće ne postoje? Kakav bi život bio da na vrhu države ne stoji politika? Kakav bi život bio da ne postoje cijene namirnica? Recite mi kakav, ali dobro razmislite.
Nije nam svima isto dano, ali bez doktora nestalo bi nas svih, pa kakvi su da su. Bez bolnica, nestalo bi nas svih, pa kakve su da su. Bez politike na vrhu države, svi bi se mi već davno poubijali, pa kakva je da je. Bez cijena namirnica, sva djeca bi nam bila teški narkomani. Zato se ja, kao jedna mlada žena, ne usudim pljuvati po takvim stvarima, jer samo zamislite da ničega od toga nema.
Uvjerena sam da smo svi već itekako svjesni koliko je teško gledati u oči bolesti kao što je rak. Uvjerena sam da svi već znamo koliko je to velika borba. Uvjerena sam da nam je svima dosta crne kronike, jer u današnje vrijeme sve ono što lijepo pročitamo napisalo se nekad davno. Nije nam lako, ali zar da radi toga sada pretvaramo život u cirkus i klanjamo se ljudima koji žive od psovke nad svim što ne valja. Ja neću! Ne moraš ni ti. Sve je to u glavi, nije nam ju Bog bez razloga podario. Bilo bi odlično kada bi uključivali mozak prije jezika. Sigurna sam da bi nam svima bilo puno ljepše.
Jer ljudi moji dragi, nije nama lako živjeti u ovakvom svijetu, ali sve se može kad se hoće.
Više ljubavi, manje rata molim. Hvala.
A.M.
*Objavljena mišljenja i komentari ne moraju nužno sadržavati stavove redakcije portala.
Vrisak.info
