Iako rodom iz Širokog Brijega, Iva Kraljević je već dugo stanovnica Zagreba.
U svojim kasnim dvadesetima upisala je glumu i sva sreća da je tome tako jer joj predviđaju jako lijepu glumačku karijeru. Često u svojim intervjuima voli reći kako joj je prva uloga bila u “Snjeguljici i sedam patuljaka” koju su napravili kao klinci u zgradi u kojoj je odrasla.
Prva profesionalna uloga dogodila se u kultnoj predstavi “Evanđelje Pippa Delbona” nakon čega joj se nasmiješila i stipendija zagrebačkog HNK-a. Gledali smo je u epizodnoj ulozi Crno-bijelog svijeta, u predstavi “Buđenje”, tijekom ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, a trenutno ju gledamo u novoj predstavi “Pazi na prazninu” Romana Nikolića, u varaždinskom HNK.
Kako je preživjela proteklu godinu, što nam sve priprema te zašto je tako kasno upisala glumu, otkrila je u razgovoru za portal Buro.
RECI NAM ZA POČETAK, KAKO SI I KAKO JE PROTEKLA TVOJA GODINA DANA S OBZIROM NA SITUACIJU S PANDEMIJOM?
Godina je u svakom pogledu bila nezaboravna. Mogu zapljeskati sebi i svima oko sebe što smo se vratili na tvorničke postavke i sve to na sreću preživjeli. Život je svakako čudo, a ekstremne situacije uvijek su mi inspirativne i bude u meni posebnu vrstu humora koji me spašava. Shvatila sam koje su mi stvari zaista važne, manje se živciram i plašim promjene koju će ova situacija izazvati.
JESI LI USPJELA IGRATI U PREDSTAVAMA, RADITI NA NOVIM PROJEKTIMA?
Imala sam tri premijere prošle godine i snimila jedan kratki film. Uspjela se odigrati samo jedna predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, “Dubrovačka zrcala”. Bilo je divno jer Dubrovnik nikad nije bio ljepši nego prošlog ljeta. Ostale dvije; “Buđenje” u teatru Exit i “Pazi na prazninu” u Varaždinskom HNK, imale su samo premijeru, a izvedbe su bile otkazane zbog cijele situacije. Nadam se da će se igrati ove godine. Bilo je potrebno puno strpljenja zbog svih otkazivanja, ali živi smo i ne damo se. “Pazi na prazninu” smo već počeli igrati, i koliko vidim ljudi su dosta zainteresirani za predstavu.
POSLJEDNJA VAŽNA PREMIJERA ZA TEBE BILA JE “BUĐENJE” KOJA JE ODRŽANA PROŠLE GODINE, JE LI TAKO?
Premijeru predstave “Buđenje” u režiji Aide Bukvić i produkciji teatra Exit imali smo u ožujku prošle godine, na dan prije prvog lockdowna. Nikad neću zaboraviti atmosferu koja je vladala gradom. Evo, prošla je skoro godina dana. Strah je nestao, ali dalje od toga nismo pametni. Predstava se ne može igrati zbog mjera koje su propisane za kazalište. Krajem godine radila sam predstavu “Pazi na prazninu”, autorski projekt Romana Nikolića koja je imala premijeru pred publikom početkom ovog mjeseca. Proces rada na te dvije predstave dodatno me suočio sa svijetom u kojem živimo i proizveo određenu vrstu zrelosti, osobne i glumačke.
KAKAV JE BIO TVOJ GLUMAČKI PUT U ZAGREBU, KAKO SI SE SNAŠLA I KOLIKO VEĆ DUGO ŽIVIŠ U ZAGREBU?
Moj glumački put bio je hirovit, kao i ja u to vrijeme. Mislim da sam zbog toga bila na prijemnom četiri puta. Mislila sam da sam toliko dobra da se samo trebam pojaviti na Akademiji. Praktično bavljenje glumom krenulo je u studiju Kubus, u mislima još davno prije, nekad u djetinjstvu. U Kubusu sam puno toga naučila i tamo definitivno odlučila da ću se baviti glumom, koju sam upisala s 27 godina, u zadnji čas. Tada sam valjda bila spremna. U Zagreb sam došla prije četrnaest godina kao studentica ekonomije. Mislim da je iskustvo studiranja bilo kojeg fakulteta prije Akademije poželjna i svakako dobra stvar.
KAKO DOŽIVLJAVAŠ HRVATSKU GLUMAČKU SCENU, IMA LI PROSTORA ZA RAST I RAZVOJ?
Glumačkoj sceni u Hrvatskoj nedostaju dobri menadžeri u kulturi i organizacija. Talenta ima, samim time i prostora za razvoj i rast. Dolaze neke dobre generacije, svjesnije vremena i nesigurnosti u kojoj žive, i u donosu na to sami sebi stvaraju prilike. U umjetničkom smislu razvoja nikad ne znaš, to je neizvjesno. Dogodi se ili ne. Puno faktora utječe na to.
U ČEMU NAJVIŠE UŽIVAŠ KADA GLUMIŠ?
Ne uživam dok glumim. Nedavno sam si to priznala. Bavim se glumom zato što mi nije laka i zato što uvijek imam prostora za nešto novo i drugačije. Uživam dok se stvara, u novim mogućnostima i svemu što mi donose procesi.
S KIME SI NAJVIŠE UŽIVALA RADITI DOSAD, TKO TE NAJVIŠE INSPIRIRAO, BIO TI MENTOR/ICA I OSTAVIO DOJAM?
Svi ljudi s kojima sam radila ostavili su neki trag. Od profesora na Akademiji do redatelja i kolega s kojima sam radila. Imala sam sreću što sam vrlo rano počela igrati van Akademije, na trećoj godini, kao stipendistica HNK u Zgrebu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, i u kratko vrijeme igrala sam s puno ozbiljnih glumaca i glumica. Snimila sam dosta filmskih vježbi, par kratkih filmova što je od početka moja ljubav. Sva ta praktična iskustva rada su škola za sebe. Naučiš se kako da, ali i kako ne, i gradiš svoj svijet u odnosu na to.
KAKO SE PRIPREMAŠ ZA ULOGE?
Ovisi kakva je uloga. Za neke stvari puštam da mi dođu same od sebe, nekad pretjerujem, često odem u krivo pa se vratim, nekad i ne. Ima tu svega. Trudim se ne biti ista. To mi je važno. Priželjkujem si raznolikost i uvijek mi je drago igrati nešto što nema veze sa mnom i što ne poznajem.
ŠTO SI JOŠ PRIŽELJKUJEŠ U KARIJERI?
Priželjkujem si da iz venecijanske gondole, zadovoljna preplanula u bijelom mahnem nekome tko je udaljen od mene sto metara, uđem na projekciju filma i pritom znam da nisam izgubila sebe. Ostalo mi se ide po planu (smijeh).
ŠTO RADIŠ KADA NE GLUMIŠ?
Kad ne glumim spavam, hodam i čitam. Družim se sa svojim hrabrim prijateljima koje volim i s njima zamišljam i izmišljam život. Svaki put iz početka.
DA NIJE GLUMA U PITANJU, ČIME BI SE BAVILA?
Da se ne bavim glumom bila bih menadžerica ili vozačica formule 1. Sanjati znam, za to sam talentirana.
Vrisak.info
