Tonino Picula, hrvatski eurozastupnik (SDP), u intervjuu za Dnevnik.ba, govorio je statusu i položaju Hrvata u BiH, politici Hrvatske i novog predsjednika Milanovića prema BiH, značaju hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije
Zoran Milanović novi je predsjednik Republike Hrvatske. Kakvu će politiku Milanović voditi prema Hrvatima u BiH i BiH inače?
Nadam se da će novoizabrani predsjednik posvetiti potrebnu pozornost BiH, gdje je dolazio i u svom premijerskom mandatu. Očekujem da će, kao i tada, djelovati konstruktivno, odnosno da će po tom pitanju biti znatno aktivniji i obzirniji nego njegova prethodnica, koja je, nažalost, vodila jednu nekonzistentnu, površnu i često konfliktnu politiku.
Kako ocjenjujete politiku bivše predsjednice, Kolinde Grabar – Kitarović, prema Hrvatima u BiH?
Kolinda Grabar Kitarović je još uvijek aktualna predsjednica, do 18. veljače, te bi možda trebalo pričekati određeni vremenski odmak nakon isteka njenog mandata, kako bi se dala kompletnija analiza tih pet godina. Međutim, ono što se svakako može zaključiti već sada jest da je tu bilo puno gesti i najava neke politike, ali vrlo malo poteza za pamćenje. S protokom svog mandata predsjednica je više vrata u BiH zatvarala nego otvarala.
Vjerujete li kako sada u Hrvatskoj postoji opći konsenzus o hrvatskom pitanju u BiH koje je iznad svih stranačkih i ideoloških podjela?
Prije svega smatram da bi odgovorne političke opcije trebale poštivati hrvatski Ustav i zakone te djelovati u skladu s njima. Odnos prema BiH za Hrvatsku nije i ne moći biti samo vanjskopolitičko pitanje već predstavlja kompleksan zbroj stajališta prema različitim političkim, ekonomskim, sigurnosnim, socijalnim, povijesnim i drugim temama važnima i za identificiranje domaćih politika.
Mislim da u Hrvatskoj postoji konsenzus o važnosti hrvatskog pitanja u BiH, ali se razilazimo u tome kako se prema njemu odnositi, kako ga i s kim rješavati. Sa stajališta socijaldemokracije, naše temeljno načelo je da branimo vladavinu prava, politički marginalizirane i društveno diskriminiranije, a Hrvati u BiH, kao najmanji konstitutivni narod, u jednom konfuznom sustavu, zaslužuju potporu u ostvarivanju svojih prava.
Može li se hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije iskoristiti u kontekstu aktualizacije statusa, prava i položaja Hrvata u BiH i na koji način?
Na hrvatskoj Vladi je da iskoristi ovih šest mjeseci kako bi tu temu pokušala artikulirati na način prihvatljiv većini članica EU. Čini mi se da bi o tome možda bilo najrealnije govoriti u kontekstu politike proširenja kao jednog od prioriteta hrvatskog predsjedanja, ali i programa nove Europske komisije. Radi se o procesu koji je dospio u središte zanimanja europske politike nakon krize izazvane odbijanjem Macrona da se otvore pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.
Moguće je otvoriti, u sklopu rasprave o budućnosti metodologije pregovaračkog procesa i same politike proširenja, i raspravu o općoj situaciji u BiH koja se, ovakva kakva je danas, evidentno sve više udaljava od sve zahtjevnijih kriterija za priključivanje EU. Takva rasprava bi, naravno, bila besmislena bez ozbiljne analize statusa, prava i položaja Hrvata u BiH kao jednog od sve užih grla Daytonskog poretka.
Ove se godine navršava 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Kakvu budućnost ima BiH? Je li nužan Dayton 2? Kako uopće vidite rješenje bosanskog gordijskog čvora?
Nekom površnom analogijom mogli bi pretpostaviti kako je dvadeset pet godina od okončanja rata dovoljno da i u BiH dođe do svojevrsnog ‘detanta’ između sukobljenih strana kao što je to bio slučaj na globalnom planu nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, još se ne vidi kako zamijeniti Dayton sustavom primjerenijim jednoj složenoj zajednici koja će biti efikasnije povezana vlastitim različitostima.
Ni postupna europeizacija neposrednog susjedstva BiH nije za sada doprinijela višoj razini povjerenja u zemlji. Ipak, neka nova međunarodna konferencija o BiH ovog trenutka nije izgledna, a vjerojatno ni potrebna. Osobno držim da treba tragati za rješenjima koja će primjerenije poštovati i građanska i prava nacionalnih kolektiviteta. A koliko je to moguće bez npr. korekcije izbornog zakonodavstva, bez implementacije presuda domaćih i međunarodnih sudova prosudite sami.
Kakvima smatrate bošnjačku i srpsku politiku u BiH? Je li neko srednje rješenje ključ za BiH? Ni unitarizam ni separatizam nego federalizam?
Srpski refleks za dominacijom, koji je uništio dvije zajedničke južnoslavenske države, namiren je u BiH uspostavom Republike Srpske dok izrazita bošnjačka etnička većina u Federaciji BiH varira slične mehanizme nametanja svoje političke volje. S druge strane, Hrvati u BiH će još dugo, možda i nepovratno, osjećati posljedice jedne pogrešne politike koju je Zagreb prema toj zemlji vodio devedesetih godina prošlog stoljeća. Mislim da je dosljedna federalizacija BiH princip koji jedini može dugoročno osigurati ustavni balans, političku stabilnost pa i ekonomski prosperitet te države. Kao zastupnik u Europskom parlamentu u više sam navrata uspijevao takvu perspektivu ugraditi u rezolucije Parlamenta o BiH.
Kakve šanse BiH ima na svom euroatlantskom putu? I vidite li tu zemlju u zajednici europskih zemalja?
Neovisno o kroničnoj političkoj nestabilnosti i podijeljenosti, BiH ima puno pravo na svoje mjesto u europskoj političkoj arhitekturi 21. stoljeća. Često ističem da je povijest Europske unije ujedno i povijest njenog širenja. Premda je danas izložen mnogim funkcionalnim iskušenjima pa politika proširenja nije u prvom planu, europski projekt neće moći predugo stagnirati u postojećim granicama. Pri tome čak ne mora biti najvažniji argument da područje zapadnog Balkana nesumnjivo geografski, kulturno i povijesno pripada Europi. Važnije je naglašavati kako Europska unija ne može dokraja ostvariti svoju fundamentalnu misiju trajnog osiguravanja mira i suradnje na kontinentu bez integracije zapadnog Balkana, pa tako i BiH.
Što je, zapravo, najveća prepreka BiH u kontekstu euro – integracija?
Najveća prepreka su svakako oni čimbenici kojima ustavnopravna prilagodba države nikako ne odgovara. Takve bi ih adaptacije na norme suvremenih europskih društava lišile temelja njihove političke i materijalne ekskluzivnosti. U mnogim državama različite veto skupine su sposobne prolongirati pa i odbacivati važne i neophodne promjene. Ali u BiH, nažalost, cijeli je sustav prilagođen policentričnim klijentelističkim interesima. Takvu je strukturu vrlo teško mijenjati zbog nedostatka primarnog konsenzusa o smislu i viziji političke zajednice.
Vrisak.info
