Danas obilježavamo tužnu i pretužnu godišnjicu – 10. lipnja 1993. godine, od granate koju je ispalila Armija BiH, ubijeno je osmero djece u Vitezu. Za taj zločin još nitko nije odgovarao.
Najmlađa žrtva bila je devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar čiji je 12-godišnji brat Velimir također ubijen. Ubijeni su i brat i sestra Garić, 12-godišnji Milan i 18-godišnja Sanja. Ubijeni su 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.
Niti jedna žrtva ne smije biti zaboravljena.
Ovim priopćenjem progovaramo protiv zaborava, progovaramo protiv prisile da „mirno živimo“ s nekažnjenim zločincima – onima koji su ubili našu djecu.
Zaborav kojemu smo izloženi nije slučajan i nije posljedica protoka vremena, jer da su naša djeca iz Viteza ostala živa, danas bi oni bili odrasli ljudi koji bi imali svoju djecu.
Zato danas svi o tome šute. Govore puno, ali govore puno zato da bi o nečemu toliko važnom puno i previše šutjeli.
Šute, jer žele stvoriti sliku da su samo neke žrtve važne i da su samo neki narodi imali svoje zločince. Šute da bi se Hrvatima opet nametnula kolektivna krivnja, da bi nam se oduzela nacionalna, ljudska i građanska prava. Šute o ovom zločinu da bi takve zločine mogli činiti ponovno, drugim sredstvima.
Ubojstvo djece – najteže je ubojstvo – jer ubija Život, ubija budućnost – ubija i djecu koja se nisu imala prilike roditi. A to je put bez povratka – put za nigdje, put u ništavilo i nestajanje!
I svi koji su taj najteži zločin protiv Života počinili – šute. Šute svi o istoj stvari. Šute o Zločinu, šute o sramoti koja će ih nadživjeti.
Pozivamo sve, cijelu javnost, sve Hrvatice i Hrvate da stanu protiv zaborava ovog strašnog zločina. Ne ponovilo se, piše Dnevnik.ba.
Vrisak.info
