Kako svakoj igrici dođe kraj, tako je morao doći izborni ciklus u kojem jednostavno nije moguće izbjeći ni legitimne političke predstavnike Srba, niti legitimne političke predstavnike Hrvata. I zato nema vlasti. To je jedini razlog.
Nije nikakva novost da se u Bosni i Hercegovini nakon provedenih izbora nova vlast sastavlja mučno, da proces traje (pre)dugo, da se vode medijski ratovi i da nakon svakog ciklusa dobijemo slabiju i slabiju državu.
Šarolik je spektar razloga koji se navode kao uzroci neuspostavljanja vlasti, no ovdje ćemo se usredotočiti samo na posljednji izborni ciklus.
Dakle, formalan razlog zbog kojeg gotovo godinu dana nakon izbora još uvijek nema novog Vijeća ministara je Godišnji plan rada (ANP), koji ima svrhu da se utvrdi što će BiH raditi po pitanju približavanja NATO savezu. Srpska strana kaže da se neće raditi ništa, što je legitiman stav na koji Srbi imaju pravo. Bošnjačka, pak, strana kaže da se onda u cijeloj BiH neće raditi ama baš ništa ako se neće slati ANP. Hrvatska strana tu polemiku promatra sa strane, jer je svjesna da se Srbe silom ne može „utjerati“ u NATO, ali i da je nova državna vlast potrebna kako bi se mogle rješavati neke druge stvari koje zanimaju Hrvate. Ulazak u NATO za Hrvate je neupitan, ali od njega nema ništa ako država nije u stanju formirati vlast nakon izbora.
Tako smo došli u situaciju da oni koji bi nominalno „i svoj život dali za jednu i jedinu“, postaju oni koji guše funkcioniranje državnih institucija. Tako bošnjačka politika zbog (ne)slanja jednog dokumenta koji vrijedi samo za tekuću godinu, dakle ovu koja je skoro pa na izmaku, blokira rad svega u državi. Pri tom se pravda providnim opravdanjima o vladavini zakona, poštivanju Ustava i drugim floskulama. Da im je stalo do zakona i Ustava ne bi nametali Hrvatima Komšića…
Također, da ANP ne treba biti i nije nikakva prepreka uspostavi državne vlasti jasno je rečeno i iz samog NATO-a, a taj stav je izrazilo i pet ambasada zapadnih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija) kao i sama Europska unija.
No, zašto onda bošnjačka strana toliko insistira na ANP-u i blokira uspostavu novog Vijeća ministara BiH? U svojim blokadama idu tako daleko da kad su vidjeli da ANP nije „dovoljno dobar razlog“ za neuspostavu vlasti, brže-bolje su se okrenuli Hrvatima i pitanju izmjena Izbornog zakona kao novome razlogu za njeno neformiranje.
Bošnjačka strana, i to je prava istina, u vlasti ne želi legitimne političke predstavnike ni Srba ni Hrvata. Ako već moraju, onda mogu pristati vlast dijeliti samo s jednim setom legitimnih političkih predstavnika, nikako dva.
Tako je političkom Sarajevu jednostavno neprihvatljivo da oni političari i stranke koji su na posljednjim izborima dobili uvjerljivu potporu srpskoga naroda, a to su Dodik i SNSD, uđu u vlast. Posebno to dolazi do izražaja ako se zna da se ne može zaobići ni HDZ BiH Dragana Čovića, odnosno hrvatski legitimni politički predstavnici.
Bošnjačka politika u zadnjih 20-ak godina na različitim razinama vlast stalno ima sa sobom kao poslušnike neke nelegitimne političke predstavnike, najčešće Hrvata a povremeno i Srba. Tako smo u Predsjedništvu imali Željka Komšića, srpska strana tvrdi da je u prošlom mandatu (dok je ispred Hrvata u Predsjedništvu BiH sjedio Čović), srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić bio nelegitimni srpski predstavnik jer nije dobio većinsku potporu Srba, odnosno da je u njegovu izboru presudio značajan broj bošnjačkih glasova.
K tomu, u prošlom sazivu Vijeća ministara, koje je sada u tzv. tehničkom mandatu, imamo srpsku verziju platformaša, odnosno SDS i PDP koji su i u praksi pokazali da provode sarajevsku politiku a ne politiku srpskoga naroda u BiH. Treba vidjeti samo kako se ponaša ministar sigurnosti Dragan Mektić…
No, kako svakoj igrici dođe kraj, tako je morao doći izborni ciklus u kojem jednostavno nije moguće izbjeći ni legitimne političke predstavnike Srba, niti legitimne političke predstavnike Hrvata. I zato nema vlasti. To je jedini razlog.
Bošnjačkoj politici je neprihvatljivo da u Vijeću ministara sjede s ministrima iz SNSD-a i HDZ-a BiH, jer onda nema preglasavanja, nema slijepe podrške za politike koje štete svima izvan Sarajeva, nema mešetarenja… Onda se odjednom pokazuje da je nametanje Komšića Hrvatima bio autogol, jer od njega nema nikakve koristi i još mnogo drugih sličnih stvari.
Već godinama gledamo pristup bošnjačke politike državi Bosni i Hercegovini koji se ogleda u maksimi: „institucijama ćemo ili vladati ili ćemo ih uništiti i graditi vlastite“. Prevedeno na konkretan slučaj: ako ne možemo vladati Vijećem ministara, onda ga ne treba ni biti.
I zato vlast nećemo dobiti još zadugo. Ni nakon Kongresa SDA neće se skoro ništa promijeniti. Bošnjačka strana samo odugovlači ne bi li toliko iziritirali Dodika da se on odluči na ishitrene poteze kako bi mogli zahtijevati od međunarodne zajednice nekakve sankcije prema RS-u, SNSD-u i samom Dodiku. No, vrijeme intervencionizma je iza nas i tako nešto će se teško dogoditi.
Ako se kojim čudom Vijeće ministara nekako i oformi do kraja ove godine, onda ide nova runda obračuna s Hrvatima i to zbog pitanja Izbornoga zakona. Nakon Vijeća ministara trebat će formirati Vladu FBiH a to se može dogoditi samo kad se utvrde izmjene Izbornoga zakona BiH.
Bošnjačka strana već 15 godina ne pristaje ni na kakve izmjene koje će im onemogućiti nametanje političkih predstavnika Hrvatima u FBiH. Dakle, izgledi da će se sada odjednom doći do dogovora su vrlo mršavi i sasvim je moguće da Vlada FBiH cijeli ovaj mandat „odradi“ u tehničkom mandatu.
To sve pak pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina apsurdna država. Pitanje je samo zašto međunarodna zajednica, u prvom redu Amerika, podržave ovakve politike koje su u svojoj srži destruktivne po opstanak države BiH. Funkcionalne institucije i mirna smjena vlasti su u temeljima svake moderne, demokratske države.
Nejasno je zašto Amerika podržava politike koje vode ka slabljenju BiH. Odgovor se nazire u rješavanju pitanja Kosova. Rješenje problema između Kosova i Srbije će se snažno odraziti na BiH. Sarajevu bi bilo pametnije da gradi snažnije institucije BiH jer će samo snažna država BiH biti jamac vlastitoga opstanka. Kad Srbija izgubi Kosovo, sav njen fokus će prijeći na Republiku Srpsku, a tad bi za BiH moglo biti prekasno.
Jurica Gudelj/Dnevnik.ba
