Ovih dana se prisjećam kako mi je bilo prošle godine u ovo vrijeme. Ono vječito pitanje koje izgleda kao da mu nema kraja. ”Šta ćeš upisat?”
Sjećam se da mi blagoslov polja, i ručak poslije, nikada nisu teže pali. Zašto? Zato što to previše puta postavljeno pitanje nije dobilo odgovor kakav su mnogi priželjkivali. Onaj odgovor da ću upisat medicinu ili bilo što drugo što izaziva divljenje kod ljudi. Taj nenormalan pritisak jer se stidiš reći svoj odabir. Možda jedini put u životu kada mi je bilo mrsko otkriti dio sebe i priznati ljudima što želim biti u životu. Trenutno sam u fazi tog prisjećanja, jer sam i sama postala osoba sa tim pitanjem ovogodišnjim maturantima. Mnogi stariji ljudi su zaboravili kako je to. Mnogi ljudi su zaboravili da tuđe pametovanje o našem izboru neće pomoći osobi, već baš obrnuto. Fakultet koji sam ja upisala nije neki od pohvale, zašto? Zato što ljudi ne razumiju, a ljudi imaju običaj kad nešto ne razumiju govoriti loše o tome.
Volim mjesto odakle dolazim, obožavam, ali ne volim jedan mali segment našeg naroda. Onaj mali djelić koji zapravo i nije toliko malen. Onaj dio nas kojima njihovo buduće zanimanje biraju drugi. Smatram da je tužno što u današnjem društvu i dalje postoje mladi koji upišu neki fakultet jer su im rekli da će od toga imat kruha, jer su im rekli da je to najbolji izbor za njih. Poznajem previše ljudi koji su prisilom upisali fakultet, završili isti, sada rade u struci, ali su nesretni. Što mi znači novac ako nisam sretna? Što će mi išta na ovom svijetu ako ne posjedujem unutarnje zadovoljstvo? Imala sam svu sreću što moji roditelji nisu rekli nikakvo mišljenje o fakultetima. Nisu mi govorili šta moram studirat, nisu mi birali moju sreću. Oni su me pustili da to sama shvatim i do kraja života ću im bit zahvalna.
Prošle godine kada sam imala odgovor na ovo previše puta postavljeno pitanje, dobivala sam tako loše komentare. Ljutila sam se, ali ne zato što im se nije sviđao moj izbor, već zato što ti ljudi nisu vjerovali u mene. Zato što ti ljudi mojoj struci pripisuju propast. Zato što oni ne shvaćaju da ja ako se trudim za sebe, da ću jednog dana nešto i postići, i da ću tog jednog dana biti sretna. Ništa me u životu nikad nije ljutilo kao podcjenjivanje. Nedavno sam upoznala jednog čovjeka iz Venezuele. Bio je odvjetnik u Dubaiu, imao novaca, međutim bio je nesretan. Shvatio je da se njegova sreća nalazi u Hrvatskoj sa mikrofonom u rukama. I evo, on je tu, kaže ”praznih džepova, ali punog srca.”
Tisuću primjera zašto ne bismo smjeli dopuštati drugima da nam određuju zvanje, samim tim određuju život. Ja sam svjesna da roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali baš i nije najbolje podcjenjivat svoje dijete kada kažete da upiše strojarstvo, a dijete ima nenormalnu ljubav prema jezicima i književnosti. Nikada, ali nikada ne možete znati koliko je netko sposoban dok ne radi ono što voli. Nijedan proslavljeni odvjetnik vam neće reći da mrzi svoj posao, niti će vam ijedan dobar liječnik reći da se boji svoga posla. To će vam reći samo oni koji su prisilom došli tu.
Pustite djecu da odaberu svoje životno zvanje. I nikad ne podcjenjujte zanimanja koja odaberu. Jer niste ni svjesni koliko ono jedno ”šta će ti to” zaboli i donese tisuću neprospavanih noći. I nije toliko strašno kada vam dijete ne želi studirati, jer budimo realni, u 21. smo stoljeću. Toliko je zanata kojih fali. U Širokom Brijegu trenutno postoje dva čovjeka koja znaju popravit mašinu. Zar to nije strašno? Nema smisla tjerati dijete da uči, ako očito za toga nije, kada postoji tisuću drugih načina da zaradi za svoj kruh. Nije sramota biti bez fakulteta. Veća je sramota završit fakultet na jedvite jade i onda ne znat ni što smo studirali.
Prepoznati životno zvanje nije lako, ali je puno lakše kada negativni komentari nisu prisutni. I puno je lakše kada ljudi vjeruju u vas, pa makar se i pretvarali. Jer sreće je sve manje, a živčanluka sve više. No možda da poradimo na sebi to i ne bi bilo tako. Možda. Jer ja u bolje sutra uvijek vjerujem.
Ana Mikulić/Vrisak.info
