Prije nekoliko dana Hercegovac sa adresom u Milanu Josip Grabovac govorio je za Vrisak.info o stanju u Italiji, ali i o svom Širokom Brijegu i onom što mu najviše nedostaje, a sada prenosimo njegovu tekst iz Večernjeg lista:
Što nakon ovoga?, jedno je od glavnih pitanja koja u Italiji posljednjih dana postavljamo jedni drugima. Ja, i drugi koji živimo u žarištu.
Vijest koja me je nakon još jednog neizvjesnog buđenja dodatno uznemirila, vijest koju nisam dobro prihvatio, koje sam se najviše plašio i molio se da se ne dogodi nekoj mojoj bliskoj osobi, dogodila se.
Meni jako bliska osoba, prijateljica koju poznajem već pet godina, kao i njezinu obitelj, pozitivna je na koronavirus. Osoba u 50-im koja nema ni jedan zdravstveni problem, vedra, vesela, nepušač, ne konzumira alkohol… probudila se s visokom temperaturom i jakim kašljem.
Dug je put prema oporavku
Svi simptomi upućivali su na COVID-19, što je, nažalost, i potvrđeno nakon testiranja. Svi smo u šoku. Prijateljica je izolirana, srećom, osjeća se dobro, članovi obitelji negativni su i u jako dobrom zdravstvenom stanju osim šoka koji ih je pogodio.
Njezina relacija bila je samo supermarket! I tu se otvaraju druga pitanja poput onoga: Kako je dobila virus? I ja sam, sve do danas, imao male sumnje u sve, ali sad više nemam. Borimo se s opakim virusom koji iz dana u dan divlja. Od saznanja da nam je izolacija produljena pokušavamo prihvatiti da smo i cijeli travanj sigurno zatvoreni. Ne možemo protiv zakona i trenutačne sudbine. Vlada kaže da će biti potrebno pratiti situaciju još nekoliko tjedana. Naš oporavak mogao bi potrajati i do šest mjeseci.
Ako bi se opozvalo stanje izolacije, to bi bilo jako opasno, doveli bismo se možda u prvotnu situaciju ili još veći problem koji se više ne bi mogao kontrolirati. Neki od građana Italije već su, mogu reći, “blago izludjeli”, počeli se suprotstavljati državi i prosvjedovati. Jug Italije kreće u neki svoj mini rat, rat gdje izlaze na ulice i ne slažu se sa zakonom dodatno otežavajući svima nama. Ovdje nema kraja. A o virusu je još uvijek jako puno nepoznanica.
Možemo pobijediti
Osobno sam prihvatio sve – režim života koji moram živjeti, režim koji ću sigurno pobijediti i izići iz svega kao pobjednik jer sam se u životu naviknuo boriti se i ne padati.
Iskreno, prva dva tjedna bilo je jako loše – emocije pomiješane, psiha, strah, panika… jednom riječju, nezdrav razum. Kako bih izišao kao pobjednik, moram sve to pobijediti, pobijediti i virus! Uvijek sam volio pisati i prenositi razmišljanja na papir. Sjećam se, kao da je jučer bilo, kad sam imao nepunih 10 godina, svoje dnevne dogodovštine pisao sam navečer pred spavanje i jedva čekao drugi dan… Tada nisam bio ni svjestan da će mi to danas biti profesija, a na kraju, i jedna vrsta terapije gdje, doslovce, s tisućama osoba mogu podijeliti neke bitne stvari kojih će se netko i pridržavati i tako pomoći i sebi i drugome.
A kad sve ovo prođe, “punom parom” vraćam se svome blogu, drugoj najvećoj životnoj motivaciji nakon kćeri i obitelji, na koji sam zbog svih dosadašnjih nagrada i uvrštavanja među 100 najčitanijih u svijetu, jako ponosan.
Vrisak.info
